Trideseti novembar. Ratna je godina. Hladnoća je okovala naše malo mjesto. Grane drveća su okićene injem. Lagana izmaglica se diže zaklanjajući horizont, čineći sumornu ratnu stvarnost još sivijom. Neizvjesnijom. Upoznali smo se kad je krenulo granatiranje. Još u junu prve ratne godine. Bila sam izgubljena od jačine detonacije koje su odjekivale nedaleko od mene. U tom šoku nisam znala niti zaleći da me koji šrapnel ne zakači. Tada se pojavio on. Brzo me uhvatio za ruku i povukao u sklonište.U skloništu dosta civila. Očaj. Mala djeca plaču.Tiho se priča i saznajem da je nekoliko mojih sugrađana stradalo. Kroz priču u skloništu i odjek detonacija u blizini potpuno sam zaboravila na njega. Momka u uniformi koji me je spasio. Kada se raspitah, saznala sam da je to Mirso. Javila mi se želja da ga upoznam. Da mu zahvalim.Moja najbolja drugarica Šejla nas je poslije nekoliko dana i zvanično upoznala. Bio je lijep, markantan, neodoljivog osmijeha. Oči smeđe bademaste boje, iznad koje štrše pramenovi smeđe, guste kose. Počeli smo se viđati. Bio je moje svjetlo u mrkloj noći. Osvježenje sumorne ratne svakodnevice. Druga je godina studija elektrotehnike. Ja tek završila gimnaziju. Svaki dan je dolazio u uniformi. U svom jugu 45. Sve do tada. Tog hladno novembarskog dana je došao pješke. Rekao mi da ga autobus čeka i da idu na front. Brzo mi je iz džepa izvadio i dodao prelijepu kutijcu koja je mijenjala boje. Kutijica za nakit. Samo me je zamolio, da kada se vrati pripremim hurmašice koje je toliko volio. Brzo je otrčao i na izlazu iz sokaka je zastao i mahnuo. Nije se vratio. On i njegova 2 najbolja druga. Javili su mi sutradan pred veče. Život je za mene stao. Razlog zbog koga nisam otišla u Hrvatsku, moja nadanja. Moje svjetlo… Nestalo je samo tako.Iznenada. Mjesec dana nisam izlazila iz kuće. Bojala sam se pogledati na ono mjesto gdje smo se svakodnevno sastajali. Kao da sam čula zvuk njegovog “yuga 45”. Ubrzo sam otišla u Hrvatsku. Kod tetke Mirhe. Nisam se dugo mogla navići na mirnodopski život. Lagano sam se opuštala. Ali njega, nikad zaboravila nisam. Putevi su se zatvorili. Nisam se mogla vratiti. Pred kraj rata sam otišla u Njemačku. Zaposlila se. Nigdje nisam izlazila i bila sam zbog toga prekoravana od svojih prijateljica. Jednostavno, bez njega…ne ide.Svaku noć sanjam onaj ćošak sokaka u kojem smo se svakodnevno sastajali. Onu krošnju šeftelije. Njegove oči. Njegov poslednji pozdrav, na izlasku iz sokaka. Pratilo me, svake noći.Voljela sam ga beskrajno..
Kako su godine prolazile upoznala sam Mirsu. Kroz godinu smo se vjenčali. Dobili smo troje djece. Najmlađem, sinu sam dala njegovo ime.Niko znao nije.. Onda sam ga sanjala. Opet novembar. Opet hladnoća. Kaže mi: “Dođi posjeti me, usreći me. Moja će se duša smiriti. A ti ćeš biti sretna.” U istoj onoj uniformi u kojoj je otišao.
Sutradan sam uzela godišnji. Krenula bez djece. Bez muža. Rekla sam bit ću kratko. Vraćam se odmah. Mirso se složio.
Dolazeći u mjesto u koje nisam dolazila od odlaska, stislo me u grudima. Stala sam pored njegove kuće. Zub vremena je učinio prastarom. Nikog u njoj nije bilo. Roditelji su preselili. Od tuge. Imali su samo njega. Uputila sam se prema mjesnom mezarju. Kako sam se približavala, srce je tuklo toliko da sam gubila dah. Našla sam ga. Proučila Fatihu. Ostavila cvijeće. Plakala sam dugo. Iz dubine duše, gubeći osjećaj za vrijeme. Pribravši se i bacivši ponovo pogled na njegov kabur, krenula sam kući roditelja mojih. Dočekali su me srdačno. Nisu me pitali za razlog mog dolaska. Majka me je samo ispod oka gledala. Ona je znala. Osjećala.
Tu noć sam prespavala kod roditelja. Sanjala sam njega. Rekao mi je, smiješeći se: “Idi sada i budi sretna. Meni je duša mirna. I znaj da te…” Alarm je zazvonio. Ustala sam pripremila se za povratak. Osjećaj smirenosti u duši me je preplavio. Osjećaj koji godinama imala nisam. Osjećaj da sam vratila dug duši koju sam toliko voljela me je učinilo najspokojnijom ženom na svijetu. Došla sam , sutradan, nazad. Mirso je pio kahvu. Pitala sam za djecu. Bio je vikend. Spavali su. Dugo sam ih onako sanjive grlila i plakala.
Napolju hladna alpska, njemačka zima i inje. Kao onda.Kao onog novembarskog dana. Prije toliko godina.
A ja kao da čujem glas: “Idi i budi sretna.”
Elvir Peštalić
