Notar je nastavio čitati pismo.
„Moja djeco, kuću sam gradio s vašom majkom. Nisam želio da ona postane razlog zbog kojeg ćete se jednog dana prestati gledati kao brat i sestra.”
Jelena je obrisala suze.
Otac je zatim objasnio da je kuću ostavio u nasljedstvo oboma, u skladu s važećim dokumentima, te da je želio da se sve riješi pravedno i bez svađe.
Ali u koverti je bio još jedan dokument.
Bila je to evidencija troškova njegovog liječenja, zajedno s računima koje je godinama čuvao.
Na kraju je stajala kratka poruka:
„Nikola je mnogo pomagao, ali nikada nisam želio da se zbog toga njegova sestra osjeća manje vrijednom. Želim da se poštuje trud, ali i da se sačuva porodica.”
Jelena je spustila glavu.
Poslije sastanka prišla mi je i tiho rekla:
„Oprosti mi. Nisam razmišljala o svemu što si prošao.”
Zagrlio sam je.
„I ti si njegovo dijete. Ne želim da zbog kuće izgubimo jedno drugo.”
Dogovorili smo se da sve riješimo mirno, uz poštovanje očevih želja i zakona.
Tog dana sam shvatio da nasljedstvo nije samo ono što ostane iza roditelja. Nasljedstvo su i njihove riječi, postupci i vrijednosti koje nam ostave.
**Jer kuća može imati cijenu, ali mir u porodici, poštenje i međusobno poštovanje nemaju cijenu.**
Moralna pouka: Najveće bogatstvo koje roditelji mogu ostaviti svojoj djeci nije imovina, nego odgoj zbog kojeg se djeca neće posvađati oko onoga što ostane iza njih.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.