Ioana je nekoliko trenutaka samo gledala moje ime.
— Profesorice… jeste li to vi?
Spustila sam pogled.
— Jesam, Ioana.
Ustala je od stola i prišla mi. Oči su joj se ispunile suzama.
— Godinama sam se pitala gdje ste. Vi ste bili osoba koja mi je pomogla kada nisam imala gotovo ništa.
Odmahnula sam glavom.
— Samo sam radila ono što sam smatrala ispravnim.
Ioana me čvrsto zagrlila.
Zatim je sjela pored mene i pažljivo mi objasnila rezultate pregleda. Rekla je da ne trebam više odgađati liječenje i da će mi pomoći da obavim sve potrebne pretrage.
— Ovaj put nećete brinuti sami — rekla je.
Nasmejala sam se kroz suze.
Nisam joj tada govorila o novcu niti očekivala bilo šta zauzvrat.
Bila sam sretna što je djevojčica kojoj sam nekada pomagala sada odrasla osoba koja i sama želi pomoći drugome.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.