Marijana me pogledala kroz suze.
— Mama, nemoj vjerovati Ivanu.
Prišla sam joj i zagrlila je.
— Što se dogodilo?
Pogledala je prema vratima.
— Nakon poroda su mi rekli da je beba dobro. Ali onda je Ivan počeo paničariti. Govorio je da moram šutjeti i da će sve riješiti.
U tom trenutku ušla je liječnica.
— Elena, vaša kći je živa, a i beba je dobro. Ali postoji nešto što morate znati.
Pogledala sam Ivana.
Liječnica je nastavila:
— Ivan je pokušao potpisati dokumente u kojima je tvrdio da je Marijana preminula, iako je znala da je živa.
Nisam mogla vjerovati.
Ivan je spustio glavu.
— Nisam htio da je izgubim… napravio sam glupost.
Marijana ga je pogledala.
— Nisi se bojao da ćeš izgubiti mene. Bojao si se da ćeš izgubiti nešto drugo.
Tada je liječnica iznijela posljednji dokument.
Na njemu je pisalo da je Ivan pokušao preuzeti kontrolu nad novcem koji je Marijani ostavila njezina baka.
Sve je odjednom imalo smisla.
Te noći nisam izgubila kćer.
Ali sam shvatila da je čovjek kojem sam vjerovala bio spreman učiniti sve zbog novca.
Marijana je uzela svoju bebu u naručje i tiho rekla:
— Mama, sada samo želim otići kući.
I prvi put te noći znala sam da će sve biti dobro.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.