Lidia me gledala kao da sam upravo učinila nešto nezamislivo.
— Vica, šta ti pada na pamet? — upitala je.
Spustila sam posljednji kofer kraj kapije.
— Ništa posebno. Samo vraćam stvari tamo gdje su bile prije nego što ste odlučili da živite ovdje.
Maxim je šutio.
Pogledala sam ga.
— Ova kuća je građena mojim novcem i mojim radom. Nisam protiv toga da moja porodica dođe u goste, ali niko ne može bez mog pristanka odlučiti gdje će spavati i koliko će ostati.
Lidia je odmah podigla glas.
— Pa mi smo porodica!
— Upravo zato sam očekivala da me prvo pitate.
Irina je tiho uzela svoje stvari i prišla majci.
— Mama, možda smo stvarno trebale pitati Vicu prije nego što smo došle s koferima.
Lidia je zašutjela.
Maxim je konačno podigao pogled.
— Vica, pogriješio sam. Trebao sam ti odmah reći šta sam im obećao.
— Nije problem samo u tome što si obećao. Problem je što si odlučio umjesto mene.
Nakon nekoliko minuta počeli su vraćati kofere u automobil.
Nisam željela svađu niti sam željela poniziti Lidiu. Samo sam prvi put jasno postavila granicu.
Kasnije te večeri Maxim mi je prišao.
— Obećavam da se više nikada neće dogoditi da neko odlučuje o našem domu bez tebe.
Pogledala sam ga i rekla:
— Nadam se. Jer dom nije samo zid i krov. Dom je mjesto u kojem se poštuje osoba koja u njemu živi.
Te noći prvi put sam osjetila da ta kuća zaista pripada meni.
Ne zato što sam nekoga izbacila, nego zato što sam konačno naučila reći: **„O ovome ćemo odlučiti zajedno.“**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.