Liječnik je još jednom pogledao ultrazvuk, a zatim se okrenuo prema meni.
— Ana, nemojte se plašiti. Nije riječ o tumoru niti o nečemu što bi trebalo odmah izazvati paniku.
Osjetila sam kako konačno mogu udahnuti.
— Onda zašto ste me pitali koliko sam muževa imala?
Liječnik je pokazao prema ekranu.
— Zato što vidim nešto vrlo neobično. Nakon petnaest godina pokušavanja da dobijete dijete, vaš nalaz pokazuje promjenu koju moramo dodatno provjeriti.
Srce mi je ponovno počelo ubrzano kucati.
— Što to znači?
— Znači da postoji mogućnost da ste trudni.
Nisam odmah shvatila njegove riječi.
— Trudna?
Liječnik se blago nasmiješio.
— Da. Ali ultrazvuk nije dovoljan da to potvrdimo. Napravit ćemo krvni test.
Kad sam izašla iz ordinacije, nazvala sam Andreija.
— Dođi po mene.
— Je li sve u redu?
Zastala sam, pokušavajući zadržati suze.
— Ne znam još… Ali doktoreve riječi dale su mi nadu kakvu sam odavno prestala imati.
Dva dana kasnije stigli su rezultati.
Ana i Andrei tog su dana saznali vijest koju su čekali punih petnaest godina.
**Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.**