Uvijek sam imala strah od tuđeg mišljenja. Cura sam od 20 godina, imam malo socijalnu anksioznost koja je prije bila tako jaka da me bilo strah ući u puni kafić ili samo otići u trgovinu. Meni je to izgledalo poput noćne more. Počelo bi mi srce lupati i uhvatiti kao nekakav strah, u mojoj glavi je bio film da svi upiru prstom u mene, da me svi gledaju i sl. Sada se to jako promjenilo na bolje, a razlog tome je što sam samu sebe prisiljavala dovesti u situacije gdje mi je neugodno i koja mi izazivaju strah.
Govorila sam si da realno nikog nije briga kako ja izgledam i ostalo. I shvatila sam da ljude jednostavno nije briga, ako i pogledaju to je kratkotrajno i idu svojim poslom. Sama sjednem na kavu, lakše se otvaram ljudima u smislu upoznavanja, dok prije sam samo šutila, bez problema radim stvari kojih me bilo strah i nekako sam ponosna na sebe, ali još uvijek radim na tome.
ispovesti.com