Četrdesetsedmogodišnji Cvjetko Ćirić iz Bogutova Sela kod Ugljevika pokazao je da humanost i ljudskost ni u današnje vrijeme nisu zaboravljeni darivavši bubreg svojoj vršnjakinji Zorici Dokić iz Milina Sela kod Lopara, koja se godinama borila za svoje zdravlje.
Priča o Ćirinoj nesebičnosti i Zoričinoj zahvalnosti obišla je Semberiju i podmajevički kraj, a prenijela se i mnogo šire.
Zorica Dokić se pet godina borila sa hroničnom upalom bubrega. Dijalizu je, kaže, odbijala tražeći drugo rješenje. Odlučila se za transplantaciju. Uprkos komplikovanoj proceduri pronalaska odgovarajućeg donora, nije odustajala. Čovjeka koji je bio njen spas, Cvjetka Ćirića zvanog Ćiro, sam Bog joj je poslao, piše BN TV.
Cvjetka, kaže Zorica, nije posebno dobro poznavala, znala daje samo iz viđenja. Pozdravljali su se kad se negdje sretnu.
– Jednom prilikom sam bila u Tobutu na daći na kojoj je on bio konobar. Pričala sam ženama koje su tu bile šta se dešava sa mojim zdravljem i šta mi je potrebno. U nekom momentu je on jednostavno stao ispred mene i rekao mi: ‘Ja ću ti dati bubreg – prisjeća se Zorica.
Ćiro joj je, kaže ona, darovao ne samo bubreg nego novi život, bez ikakve naknade. Nije htio da uzme ni novac za pasoš kako bi otputovao u Instanbul gdje je obavljena transplantacija.
– On je u lošom materijalnoj situaciji, ali ima ogromno srce. Nema posao, a ne traži ništa. Ne znam šta da kažem za takve ljude. E, to je gromada od čovjeka – ističe Dokićeva.
Skromni čovjek velikog srca za to ima jednostavno objašnjenje: Najveće zadovoljstvo je vidjeti zdravog nekoga koga ste do juče gledali kako se bori za život. To do tada nisam znao, kaže on.
– Drago mi je što sam joj pomogao, da djeca imaju majku pored sebe, da brat i sestra imaju sestru, da ona kao majka bude pored svog djeteta. To mi je bila jedina želja u životu – naglašava Ćiro i dodaje:
– Najljepši trenutak bio je kad su me izveli iz sobe, kad sam je ugledao nasmijanu u krevetu. U tom momentu su se u meni javile najjače emocije.
Danas se, kaže, osjeća odlično, a poslije operacije oporavio se za nekoliko dana. Najteži momenat mu je, kaže Ćiro, bio da se pred put pozdravi sa roditeljima i bratom.
– Nisam osjećao ni malo straha pred operaciju. U glavi mi je samo bila ideja da je spasim. To mi je bilo najveća želja i ono najjače u meni – objašnjava Ćiro.
Podršku porodice je imao.
– Bilo mi je drago da nekome spasi život, ali sam se bojao za njega. Bilo mi je teško kad je pošao – kaže Nedeljko Ćirić, Ćirin brat.
Zorica se još oporavlja u Turskoj, a sebi je postavila cilj da pomogne Ćiri da nađe posao i krov nad glavom, jer se i inače bavi humanitarnim radom. Njih dvoje će zauvijek ostati povezani onim što veže mali broj ljudi. To potvrđuju i njihove poruke koje odjekuju podmajevičim krajem.
– Imam brata, ali mi je on drugi brat – poručila je Zorica, dok Ćiro dodaje:
– Dobio sam još jednog člana porodice. To je Zorica Dokić koju nikad ne mogu zaboraviti, a ni ona mene.