Branko je pogledao Luku i tiho rekao:
„Sine, ovdje niko ne mora skrivati glad. Svi smo mi nekada trebali nečiju pomoć. Sjedni i jedi, danas smo porodica za ovim stolom.“
Luka je pokušao nešto reći, ali su mu oči već bile pune suza.
Sjeo je i počeo jesti. Nije se žurio. Svaki zalogaj kao da mu je vraćao malo snage i sigurnosti.
Nakon ručka tiho je rekao:
„Hvala vam. Nisam navikao da neko misli na mene.“
Ivan ga je potapšao po ramenu.
„Nemoj nam zahvaljivati. Samo obećaj da više nećeš gladovati dok smo mi ovdje.“
Od tog dana svaki ručak na gradilištu bio je zajednički. Luka više nije odlazio iza zgrade sa suhim kruhom.
Ivan i Branko pomogli su mu i da pronađe bolje plaćen posao, a kasnije su mu nabavili i alat koji će mu trebati za zanat.
Jednog dana Luka je donio kolač koji je njegova majka napravila.
„Rekla je da vam prenesem hvala. Kaže da nikada neće zaboraviti što ste učinili za nas.“
Tada sam shvatio nešto što sam trebao znati mnogo ranije: čovjek ne mora imati mnogo novca da bi nekome promijenio život. Ponekad su dovoljni obrok, lijepa riječ i srce koje primijeti tuđu nevolju.
**Nikada ne okrećimo glavu od čovjeka kojem možemo pomoći. Dobro koje učinimo drugome možda je najveće bogatstvo koje ostavljamo iza sebe.**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.