Dijana je pažljivo saslušala sve što sam joj ispričala.
„Eleonora, financijski si u mogućnosti kupiti kuću. Ali želim da ovaj put razmišljaš samo o sebi i svojoj sigurnosti.”
Nekoliko dana kasnije pronašla sam prekrasan stan u mirnom dijelu Zagreba. Imao je veliki balkon, puno svjetlosti i malu sobu koju sam namjeravala pretvoriti u prostor za čitanje.
Potpisala sam kupoprodajni ugovor i počela pakirati svoje stvari.
Nisam nikome ništa govorila.
Kada sam se jednog jutra vratila iz trgovine, Tomislav je stajao pred vratima moje sobe.
„Mama, što se događa? Zašto su ti kutije spakirane?”
Mirno sam odgovorila:
„Selim se, sine. Pronašla sam svoj dom.”
„A što će biti s našom stanarinom?”, upitao je iznenađeno.
Pogledala sam ga i tiho rekla:
„Sada ćete morati sami organizirati svoje kućanstvo.”
Jelena se pojavila iza njega.
„Ne možeš nas samo tako ostaviti! Računali smo na tvoj novac!”
Te su me riječi zaboljele više nego što sam očekivala.
„Mislila sam da računate na mene kao na majku, a ne kao na podstanarku koja vam mora financirati život.”
Tomislav je spustio pogled. Prvi put nije imao spreman odgovor.
Prije odlaska zagrlila sam ga i rekla:
„Volim te, sine. Ali ljubav ne znači da moram pristati na svaku nepravdu.”
U svom novom domu prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Nisam željela sinu zlo. Željela sam samo da nauči cijeniti ono što ima.
Jer roditelji ne očekuju da im djeca vrate sve što su im pružili. Očekuju samo malo ljubavi, poštovanja i zahvalnosti.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.