Gledala sam Slavicu, a zatim Gorana. U prostoriji je zavladala tišina.
„Kakve spavaće sobe?” upitala sam.
Goran je spustio pogled.
„Mama će koristiti našu spavaću sobu, a mi ćemo se preseliti u manju. Tako će imati više prostora i privatnosti.”
Nekoliko trenutaka nisam mogla vjerovati onome što čujem.
„Dakle, bez mog znanja odlučili ste kako ćemo živjeti u stanu koji sam ja kupila?”
Slavica je odmah odgovorila:
„Goranu je potrebna majka. Ne možeš očekivati da ostanem sama.”
„Nitko vam ne brani da budete zajedno”, rekla sam mirno. „Ali odluke o našem domu moramo donositi zajedno.”
Okrenula sam se prema Goranu.
„Moja majka nikada nije tražila da joj pripremamo posebnu sobu niti da mijenjamo svoj život zbog nje. Samo je željela provesti vrijeme sa svojom kćeri.”
Goran je prvi put izgledao kao da nema spreman odgovor.
Uzela sam kovčeg i otišla u Zagreb.
Narednih dana razgovarala sam s Karlom i odvjetnikom kako bih saznala koja su moja prava i kako najbolje riješiti situaciju. Nisam željela donositi odluke u ljutnji, ali nisam više namjeravala zanemarivati vlastito dostojanstvo.
Goran me nekoliko puta nazvao. Govorio je da želi razgovarati i da je možda pogriješio.
Pristala sam na razgovor, ali pod jednim uvjetom: da se prema mojoj majci odnosi s poštovanjem koje očekuje i za vlastitu majku.
Jer obitelj ne bi smjela biti mjesto na kojem jedni imaju sva prava, a drugi moraju šutjeti.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.