U 6:30 ujutro mama, tata i Marta sjedili su u mom uredu. Na stolu su bili ugovori, liječnički nalaz, poruke i fotografije.
Davor Kovač ih je pregledao i ozbiljno rekao:
„Ovo više nije samo obiteljski problem. Imamo dovoljno razloga da sve preuzmu nadležni.“
Marta je drhtala.
„Što će biti sa svadbom?“
Pogledala sam je.
„Ne moraš se udati za čovjeka koji te povrijedio. Tvoj život vrijedi više od bilo kojeg ugovora.“
Tata je spustio glavu.
„A naša firma?“
„Ako je Vjekoslav prijetnjama pokušao prisiliti vašu obitelj, neka to dokaže pred zakonom.“
Nekoliko sati kasnije stigla je vijest: nadležni su otvorili postupak i zatražili dokumentaciju Barić Grupe.
Vjekoslav je prvi put izgubio osmijeh.
Leon je nazvao Martu deset puta.
Nije se javila.
Na vratima svadbene dvorane pojavili su se istražitelji.
Marta je stajala kraj mene, bez vela i bez osmijeha.
Leon joj je prišao.
„Marta, što ovo znači?“
Pogledala ga je mirno.
„Znači da se više ne bojim.“
Vjekoslav je pokušao zaustaviti postupak, ali dokumenti su već bili predani.
Nije bilo osvete.
Nije bilo prijetnji.
Samo istina i zakon.
Marta je skinula zaručnički prsten i pružila mu ga.
„Oprosti, ali ne mogu graditi život tamo gdje nema sigurnosti i poštovanja.“
Okrenula se i otišla s nama.
Tog dana svadba nije održana.
Ali Marta je prvi put nakon dugo vremena slobodno disala.
A nekoliko mjeseci kasnije, naši roditelji još su imali svoju firmu.
Vjekoslav je morao odgovarati pred nadležnima za ono što je učinio.
Marta mi je jednog dana rekla:
„Nina, mislila sam da si me spasila.“
Zagrlila sam je.
„Ne, Marta. Samo sam ti pomogla da pronađeš snagu koju si cijelo vrijeme imala u sebi.“
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.