Nekoliko minuta šutjela sam, a onda iz torbe izvadila malu kutiju.
„Ovo je za vas. Znam da nije mnogo, ali željela sam vam zahvaliti.“
Stjepan je odmahnuo glavom.
„Nisi mi ništa dužna.“
„Možda nisam“, rekla sam, „ali šest godina ste mi svako jutro poklanjali tri minute. Tek sada shvaćam koliko mi je to značilo.“
Nasmiješio se.
„Meni je bilo dovoljno vidjeti da si stigla na vrijeme na posao.“
Prvi put sam ga tada pitala nešto što nikad prije nisam:
„Jeste li ikada požalili što ste me čekali?“
„Nisam“, odgovorio je. „Čovjek ponekad može pomoći drugome vrlo malo, a toj osobi to može značiti mnogo.“
Od tog dana počela sam drugačije gledati ljude oko sebe.
Na autobusnoj stanici više nisam gledala samo na sat.
Gledala sam ljude.
I često bih se sjetila Stjepana i njegovih šest godina tihe dobrote.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.