Ivan Bellini nekoliko je trenutaka šutio, a zatim pogledao Tomislava.
— Je li ovo Martina?
Tomislav je progutao knedlu.
— Da, gospodine Bellini, ali…
Henrik ga je prekinuo.
— Ona je prije dva tjedna učinila nešto što ovdje očito više nitko ne zna cijeniti.
Martina je zbunjeno gledala u njih.
Ivan je tada otvorio mapu koju je držao u ruci.
— Martina, moj otac mi je ispričao što se dogodilo. Ali nije mi rekao samo to. Rekao mi je i da si mu vratila novac i da si sama platila njegov ručak.
Okrenuo se prema Tomislavu.
— A ti si joj zbog toga oduzeo vikend-smjene?
Tomislav je pokušao objasniti.
— Postoje pravila restorana…
— Pravila postoje da bi zaštitila restoran, a ne da bi kažnjavala nekoga tko je pokazao ljudskost — mirno je rekao Ivan.
Henrik je prišao Martini.
— Nisam ti se tada stigao zahvaliti kako treba.
Iz džepa je izvadio malu omotnicu i pružio joj je.
Martina je odmah odmahnula glavom.
— Ne mogu to prihvatiti.
Henrik se nasmiješio.
— Onda nemoj gledati na to kao plaćanje. Samo prihvati zahvalnost jednog starog čovjeka.
Martina je otvorila omotnicu i ostala bez riječi.
Unutra je bila potvrda da je netko uplatio iznos dovoljan da pokrije njezine zaostale rate studentskog kredita.
— Tko je ovo napravio? — upitala je.
Henrik je pogledao svoga sina.
Ivan se samo nasmiješio.
— Moj otac je rekao da mu je tog dana netko pomogao kad mu je bilo teško. Htjeli smo pomoći tebi kad smo saznali da je i tebi teško.
Martina je obrisala suzu.
Ivan se zatim okrenuo prema Tomislavu.
— Od danas se pravila u ovom restoranu mijenjaju.
Tomislav je problijedio.
A Martina je prvi put nakon dva tjedna shvatila da jedan mali čin dobrote ipak nije prošao nezapaženo.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.