Čovjek kojeg sam nazvala pregledao je dokumente i potvrdio ono što sam već znala: kuća je bila isključivo moja i Tomislav nije imao pravo nikome je ustupati bez mog pristanka.
Te večeri vratila sam se u Žaborić.
Na terasi više nije bilo glazbe. Automobili su odlazili jedan po jedan. Marina je stajala na vratima, a Tomislav je konačno stigao.
„Mama, nisam znao da je sve ovako ispalo“, rekao je.
„Nije problem što ste željeli provesti vikend ovdje“, odgovorila sam. „Problem je što ste se ponašali kao da moje mišljenje nije važno.“
Marina je šutjela.
Nakon nekoliko trenutaka rekla je: „Pogriješila sam. Nisam trebala tako razgovarati s tobom.“
Nisam željela svađu.
„Možemo razgovarati i riješiti ovo mirno“, rekla sam. „Ali ubuduće se u ovu kuću dolazi samo uz moj dogovor.“
Tomislav je klimnuo glavom.
Marina mi je pomogla pospremiti terasu. Nije bilo velikog pomirenja niti čudesne promjene preko noći, ali prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo bez podizanja glasa.
Te noći sjela sam uz more i shvatila da ponekad nije potrebno pobijediti u svađi.
Dovoljno je mirno postaviti granicu i sačuvati svoje dostojanstvo.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.