Godine 1889. na udaljeni novozelandski otok Great Island puštene su samo četiri koze. Ideja je bila praktična – životinje su trebale poslužiti kao izvor mesa za ljude koji bi u budućnosti mogli doživjeti brodolom i ostati zarobljeni na otoku.
Niko tada nije mogao znati koliko će ta odluka promijeniti čitav otočni ekosistem.
Koze su se počele brzo razmnožavati, pa je njihova populacija do početka 20. stoljeća narasla na nekoliko stotina. Kada je 1946. godine konačno odlučeno da ih treba ukloniti, na otoku su pronađene i odstrijeljene 393 koze.
Otok bez predatora postao idealno mjesto za koze
Great Island, danas poznat i pod maorskim nazivom Manawatāwhi, dio je skupine Three Kings Islands, smještene sjeverozapadno od Novog Zelanda.
Otok je izolovan i poznat po specifičnoj flori i fauni, zbog čega je posebno osjetljiv na unošenje novih vrsta. Koze su na njemu imale obilje hrane, a nisu imale prirodne predatore koji bi kontrolisali njihovu brojnost.
Počele su intenzivno brstiti autohtonu vegetaciju, posebno širokolisne biljke. Kako se njihov broj povećavao, tako su rasle i posljedice po cijeli ekosistem.
Prirodoslovac E. G. Turbott izvijestio je o velikim promjenama na otoku, uključujući gubitak gotovo trećine autohtonih vrsta šumskih ptica. Stradale su i neke morske ptice te mali sisavci koji su ostali bez zaklona i pogodnih mjesta za život nakon što je vegetacija uništena, a tlo izgaženo.
Neke biljne vrste gotovo su nestale
Drugi izvori navode da su pojedine biljne vrste bile dovedene gotovo do nestanka. Novozelandski Department of Conservation ističe da su neke biljne populacije bile toliko smanjene da su pojedine vrste preživjele tek u veoma malom broju primjeraka.
Botaničar Thomas Cheeseman, koji je otok posjetio krajem 19. stoljeća, zabilježio je niz biljnih vrsta koje kasnije više nisu pronađene. Novozelandski Geographic navodi da se njihov nestanak barem dijelom pripisuje djelovanju koza.
Danas se ostavljanje domaćih životinja na izolovanom otoku može činiti potpuno nerazumnim, ali takva praksa nekada je imala vrlo praktičnu svrhu.
Mornari i kitolovci ostavljali su koze na udaljenim otocima kao svojevrsnu živu zalihu hrane za brodolomce ili buduće putnike. Great Island nije bio izuzetak. Koze su ondje uvedene upravo kako bi potencijalnim brodolomcima osigurale izvor hrane.
Problem je bio u tome što je ono što je ljudima predstavljalo korisnu zalihu hrane, u izolovanom ekosistemu moglo prerasti u potpuno nekontrolisanu populaciju.
Za pet sedmica uklonjene su 393 koze
Do 1946. godine postalo je jasno da koze nanose preveliku štetu otočnoj vegetaciji. Tada je pokrenuta akcija njihovog uklanjanja.
Ekspedicija je na otoku provela oko pet sedmica, a na kraju su odstrijeljene 393 koze. Izvori se razlikuju kada je riječ o konačnom broju – u jednom historijskom izvještaju navodi se 393 ili 398 – ali naučni radovi koji se pozivaju na Turbottov izvještaj navode brojku od 393.
Nakon uklanjanja koza vegetacija se počela obnavljati. Istraživači su zabilježili pojavu nove trave i zeljastih biljaka, a dugoročno se počela vraćati i šumska vegetacija.
Ipak, šteta nije nestala njihovim odlaskom.
Posljedice su ostale i nakon što su koze nestale
Neke vrste koje su na otoku bile zabilježene prije dolaska koza kasnije više nisu pronađene, dok su pojedine rijetke biljke bile svedene na samo jedan preživjeli primjerak.
Department of Conservation navodi da je jedna od posebno ugroženih vrsta, Pennantia baylisiana, u jednom trenutku bila svedena na samo jednu jedinku.
Priča o četiri koze s Great Islanda tako je postala upečatljiv primjer koliko brzo čovjek može promijeniti osjetljiv otočni ekosistem. Ono što je 1889. godine izgledalo kao jednostavno i praktično rješenje za potencijalne brodolomce, tokom narednih decenija pretvorilo se u ozbiljan problem za biljni i životinjski svijet otoka.
preuzeto