1. dio
S 19 godina, Jimenu su postavili na platformu od kutija usred blata kako bi je njezin otac mogao prodati najvišem ponuđaču.
Rudarski gradić Santa Brígida, smješten među klancima Sierra Madre, bio je pun pijanih muškaraca, šešira natopljenih rosuljom, i smijeha koji je mirisao na jeftini mezcal. Nitko se nije usudio predugo gledati djevojku, ali svi su je htjeli vidjeti kako pada.
„Počet ću s 200 pesosa“, vikao je Evaristo Robles, njezin otac, mašući bocom poput sučevog čekića. „Moja kći zna prati, kuhati, šivati i slušati. Tko će ponuditi više?“
jimenine su usne bile ljubičaste od hladnoće. Šal joj je bio poderan, haljina blatnjava do koljena, a oči joj nisu tražile pomoć jer je već naučila da traženje pomoći naglas samo nasmijava okrutne ljude.
Pored nje, njezina majka, Tomasa, držala je malu platnenu vrećicu u koju je stavljala novčiće. Nije plakala. Nije se tresla. Samo je brojala.
— Uspravi se — siknuo je na nju. — Već si nas dovoljno koštala.
Jimenin grijeh nije bio u tome što je učinila išta loše. Bio je to što se rodila u domu u kojem je njezin otac prokockao sve, čak i kukuruz, a majka bi je radije žrtvovala nego izgubila krov nad glavom. Evaristo je dugovao novac Don Damiánu Urrutiji, vlasniku kantine, nekoliko rudnika srebra i previše savjesti u gradu. I tog poslijepodneva dug će biti plaćen živom krvlju.
Don Damián bio je sprijeda, besprijekoran, u tamnom odijelu, s navoštenim brkovima i osmijehom koji mu nije dopirao do očiju.
„500 pesosa“, rekao je ne povisujući glas. „I prestani raditi scenu, Evaristo. Djevojka već zna kamo ide.“
Prljavo mrmljanje prostrujalo je trgom. Nitko nije mogao nadmašiti Don Damiána u ponudi. Ne zato što je bio najbogatiji, već zato što je bio najstrašniji.
Jimena je osjetila kako joj noge klecnu.
— Ne, tata… molim te…
Evaristo je nije ni pogledao.
—500 u jedan… 500 u dva…
Tada je duboki glas probio poslijepodne poput grmljavine.
—1.500.
Svi su se okrenuli.
S ulaza na trg išao je visok, širokih ramena muškarac, odjeven u preplanuli kožni kaput. Lice mu je bilo obilježeno trima ožiljcima koji su prelazili preko lijevog obraza, poput starih tragova kandži. Kiša mu je kapala s šešira, a iza njega čekao je ogroman, crni konj snažnih prsa, po imenu Div. Dva planinska psa, Mjesec i Sjena, hodala su uz njih, budni poput čuvara napuštene crkve.
Bio je to Mateo Arriaga, čovjek borova, lovac koji je dva puta godišnje silazio s vrhova kako bi mijenjao krzna, sušeni sir i riječno zlato za sol, kavu i metke. Rekli su da živi sam jer nije podnosio ljude. Rekli su da je jednom nožem ubio medvjeda. Rekli su svašta, ali nitko nije mogao reći da je ikada naudio nevinoj osobi.
Mateo je spustio tešku torbu na stol gradskog glasnika. Zvuk zveckanja zlata utišao je čak i pijance.
— Djevojka ide sa mnom.
Don Damián se prestao smiješiti.
—Ta djevojka ima vlasnika još prije nego što si ti uopće otvorio usta, gorštače.
Mateo je jedva okrenuo glavu. Ruka mu je počivala na pištolju.
“Ovdje nema vlasnika ljudi. Samo kukavice koje misle da su muškarci jer kupuju ono što ne zaslužuju.”
Tišina je postala opasna.
Evaristo je otvorio vrećicu, a oči su mu zasjale od jadne pohlepe.
—Prodao se! — viknula je. — Prodao se čovjeku s motornom pilom.
Jimena je posljednji put pogledala majku. Tomasa je grickala novčić kako bi provjerila je li pravi.
Mateo je prišao peronu i pružio ruku.
-Nisko.
Oklijevala je. Nije znala spašava li je ili je jednostavno promijenio krvnike. Ali Mateove oči nisu bile gladne. Bile su ispunjene bijesom. Čistim bijesom, usmjerenim na cijeli svijet.
Jimena ga je uhvatila za ruku.
Podigao ju je na Gigantea, popeo se iza nje ne dodirujući je više nego što je bilo potrebno, i napustio selo pod Don Damiánovim otrovnim pogledom. Kiša ih je pratila stazom sve dok Santa Brígida nije nestala u magli i borovima.
Te noći, po dolasku do brvnare skrivene uz stijenu, Mateo je zapalio vatru, dao mu debelu košulju i stavio vrući grah na stol.
„Krevet je tvoj“, rekao je. „Ja spavam kraj peći.“
Jimena ga je zbunjeno pogledala.
— Ali ti si platio za mene.
Mateo je stisnuo čeljust.
—Platio sam im da prestanu uništavati tvoj život svojim pokvarenim rukama. Nisam te kupio.
Slomila se na mjestu, plačući kao da je njezino tijelo konačno shvatilo da je još uvijek živa.
Tjednima je snijeg prekrivao staze. Mateo je izlazio s Lunom i Sombrom provjeravati zamke; Gigante je ostajao blizu tora, ispuštajući paru u mraznim jutrima. Jimena je kuhala, krpala i učila tihi mir tog čovjeka koji je izgledao kao od kamena, ali je uvijek ostavljao najbolji dio hrane na tanjuru.
Jedne noći, dok je vjetar udarao u kolibu, Jimena je ispod madraca izvukla malu kožnu vrećicu ušivenu u njezinu staru haljinu.
„Mateo“, šapnula je. „Postoji nešto što je Don Damián želio više od mene.“
Podigao je pogled.
Jimena je na stol stavila neke papire umrljane voskom, zapečaćene potpisima i oznakama rudarskog vlasništva.
— Zato me je i htio kupiti. Ne zbog mog tijela. Zbog ovoga.
I prije nego što je Mateo mogao odgovoriti, Luna je podigla glavu, pokazala zube na vratima i duboko zarežala.
Vani, usred snijega, začulo se nekoliko ljudskih koraka.
2. dio
Mateo je ugasio svjetiljku i odgurnuo Jimenu od prozora. Luna i Sombra su se napeto stisnule uz pod, zureći u vrata kao da je sam vrag iza njih. Jimena je čvrsto držala na prsima papire koje je ukrala tjednima ranije iz Don Damiánova ureda, kada ju je otac molio za još vremena, a poglavica pijani od moći ostavio sef otvoren. Nisu to bili samo akti: bili su to izvorni vlasnički listovi za šest srebrnih žila oduzetih od siromašnih rudara prijetnjama, batinama i nestancima. Bez tih dokumenata, Don Damiánovo carstvo moglo bi se raspasti. „Nije došao po tebe“, promrmljao je Mateo. „Došao je po svoju laž.“ Izvana se začuo glas, oštar i podrugljiv. „Arriaga, predaj djevojku i papire. Don Damián kaže da bi ti još uvijek mogao poštedjeti život.“ Mateo je prepoznao Anselma Vaca, predradnika kantine, čovjeka koji je naplaćivao dugove lomeći prste. „Reci svom šefu da sam dođe gore ako želi umrijeti vruć“, odgovorio je Mateo. Prvi hitac razbio je prozor. Jimena je pala na pod dok su krhotine stakla letjele po sobi. Mateo je prevrnuo stol i zaštitio je svojim tijelom samo na trenutak, dovoljno dugo da osjeti da netko, po prvi put, radije prima metak nego da je koristi kao štit. Zatim je podigao pušku. Vani je bljesnuo bljesak među borovima. Mateo je opalio jednom. Vrisak se prolomio kroz snijeg. „Zapalite kolibu!“ zarežao je Anselmo. Boca zapaljenog kerozina proletjela je kroz prozor i eksplodirala pokraj peći. Plamenovi su se penjali po suhozidu. Mateo ih je pokušao ugušiti dekom, ali se kroz otvor prozora pojavio drugi muškarac, uperivši pištolj u njegova leđa. Jimena je vidjela cijev, vidjela je Matea kako kleči pred vatrom, vidjela je cijeli svoj život sveden na jednu sekundu. Zgrabila je pištolj koji je ostavio pokraj stola. Ruke su joj drhtale. Zatvorila je oči i povukla okidač., šapnula je. Pucala je. Muškarac je pao unatrag bez jasnog zvuka, progutan naletom vjetra. Mateo se okrenuo, pogledao je i shvatio koliko ju je upravo koštalo preživljavanje. „Spasio si me“, rekla je tiho. Ali krov je već škripao. Brvnara, jedino mjesto gdje je Jimena ikada spavala bez straha, pretvarala se u plamteći pakao. Mateo je zgrabio dokumente, uže, patrone i vreću pečenog kukuruza. Otvorio je poklopac skriven ispod kože. „U podrum. Sad.“ Jimena je prva sišla. Dva psa su uskočila za njom. Mateo je zatvorio poklopac baš kad je još jedan metak probio vrata. Napredovali su kroz uski tunel koji je izlazio iza kamenog zida. Kad su izronili, noć je bila bijela i žestoka. S uzvisine su vidjeli Don Damiánove ljude kako okružuju goruću brvnaru, čekajući da izađu sprijeda. Mateo nije potrčao dolje. Popeo se više. Jimena ga je slijedila, zadihana, s Lunom i Sombrom kako se drže za njezine noge. Tada je vidjela Matea kako vadi dinamit iz ruksaka, isti onaj kojim je raznosio stijene. „Pokrij uši.“ Eksplozija nije samo potresla provaliju. Pomaknula je snijegom prekrivenu vijenac.S planine se spustila strašna rika, a lavina se srušila na napadače, zatrpavajući vriske, vatru i zločin pod bijelim zidom. Kad se vratila tišina, Jimena je vidjela Matea kako promatra ruševine njihova doma. Nije plakao. Jednostavno je rekao: “Sada idemo u glavni grad države. I ovaj put će Don Damián izaći na pozornicu.”
Dio 3
Trebalo im je tri dana da se spuste s planina. Pronašli su Gigantea kako se sklonio u špilju, baš kako ga je Mateo učio otkad je bio ždrijebe, i nastavili su s Jimenom umotanom u njegov kaput, dokumentima pričvršćenim za njezine grudi i dva psa koji su krčili put kroz snijeg. Kad su stigli u Durango, grad se Jimeni činio prebučnim, prečistim, previše lažnim. Mateo je nije odveo u gostionicu. Otišao je ravno u Vladinu palaču i zatražio razgovor sa saveznim sucem Ramirom Celisom, čovjekom poznatim po tome što ne prihvaća darove ni prijetnje. Isprva su stražari htjeli ukloniti gorštaka prekrivenog čađom i blijedu djevojku koja je izgledala kao da je ustala iz groba. Ali kad je Jimena na stol stavila vlasničke listove za šest rudnika, originalne pečate i ukradenu bilježnicu u kojoj je Don Damián bilježio plaćanja policajcima, sucima i naoružanim ljudima, sudac je prestao treptati. “Odakle ti ovo?” upitao je. Jimena ga je pogledala. “Iz sefa čovjeka koji je uvjerio moje roditelje da me prodaju kako bi vratili njihovu tajnu.” Mateo nije govorio u njezino ime. Samo je ostao uz nju, poput nijemog zida. Jimena je ispričala sve: Evaristov dug, aukciju, kupnju zlatom, izgorjelu kolibu, muškarce koje je zatrpala lavina. Činilo se da joj svaka riječ iščupa trn, ali nije stala. Kad je završila, sudac je pozvao osam seoskih policajaca i potpisao naloge za uhićenje. Don Damián je uhićen pet dana kasnije, ne u slavnoj bitci, već sjedeći u svojoj kantini, jedući kozletinu rukama prekrivenim mašću. Kad je vidio seosku policiju kako ulazi, pitao je tko se usudio. Jimena se pojavila iza suca, odjevena u posuđenu haljinu, uzdignute glave. “Jesam”, rekla je. Cijeli grad je izašao gledati. Rudari čije su vene ukradene počeli su govoriti. Udovice su imenovale svoje mrtve. Radnici su pokazali na sobu u kojoj su bili pretučeni. Don Damiánova kantina, koja je nekoć gutala cijele ljude, postala je sud srama. Evaristo se pokušao sakriti, ali je pronađen u podrumu. Nije strijeljan niti dugo zatvoren; primio je nešto gore za čovjeka poput njega: svi su znali da je prodao kćer, a on nije imao ni hrabrosti tražiti oprost. Tomasa je htjela prići Jimeni sa zakašnjelim suzama. „Draga moja, nisam htjela…“ „Nemoj me zvati draga moja“, odgovorila je Jimena, smirenošću koja je boljela više od vriska. „Majka ne broji novčiće dok joj kći drhti.“ Mjesecima kasnije, kada su kiše oprale planine, a borovi ponovno mirisali na život, Jimena je dobila nagradu za predaju dokumenata. Sudac joj je ponudio da je pošalje u glavni grad, stavi je pod zaštitu i pomogne joj otvoriti radionicu za šivanje. Mateo ju je otpratio do stanice. Gigante je čekao, noseći samo nekoliko stvari; Luna i Sombra spavale su u hladu perona. „Možeš početi ispočetka daleko od svega ovoga“, rekao je Mateo. „Nitko više nikada neće odlučivati umjesto tebe.“ Jimena je pogledala vlak, svijetle prozore, obećanje života bez snijega i pucnjave.Zatim je pogledala Mateove ožiljke, njegove velike ruke, oči umorne od gubitka. „Učinit ću to“, rekla je. Mateo je spustio pogled, prihvaćajući udarac prije nego što je pogodio. Ali Jimena je preuzela uzde Gigantea. „Počet ću ispočetka u planinama. Gdje me netko naučio da se sloboda ne kupuje, ona se brani.“ Mateo nije znao što da kaže. Nikad nije imao dovoljno riječi za lijepe stvari. Jimena se nasmiješila, pogladila Lunu po glavi, a zatim Sombru. „Izgradit ćemo još jednu kolibu“, rekla je. „Višu. S jakim prozorima. I ovaj put krevet neće pripadati bjeguncu, već ženi koja je odlučila ostati.“ Mateo se lagano nasmiješio, kao da se svjetlost muči da dopre do njegovog lica. Pomogao joj je da se popne na konja, popeo se iza nje ne da je obgrli u naručje, i zajedno su ostavili za sobom stanicu, buku i prašinu muškaraca koji su mislili da posjeduju sve. Kažu da je, godinama kasnije, visoko u Sierra Madre, postojala brvnara u kojoj nijedna pretučena žena, nijedno izgubljeno dijete i nijedan progonjeni radnik nikada nije pronašao zaključana vrata. A kad bi netko pitao tko je tamo glavni, starci bi odgovorili, gledajući prema borovima: “Nitko tamo nije glavni; život je tamo zaštićen.
Napomena: “Priča je fikcija, ali nosi stvarne životne situacije.”
preuzeto