Pravi med se ne sliva niz kašiku kao sirup, već pada u jednoj neprekinutoj traci koja se na površini slaže u sitnu piramidu. Ako ste se pitali kako prepoznati pravi med, to je jedini test koji vam treba i traje pet sekundi.
Sve ostalo – plutanje kapi u vodi, paljenje šibicom, lijepljenje za papir – predstavlja narodno vjerovanje koje se prepričava decenijama.
Najveći problem nije falsifikat sa kineskim sirupom. Problem je med koji jeste pčelinji, ali su pčele hranjene šećernim sirupom umjesto da skupljaju nektar sa cvijeća. Takav med proći će svaki kućni test, a sa pravim livadskim medom ima veze koliko i instant kafa sa espressom iz Trsta.
Kako prepoznati pravi med samo gledanjem u teglu
Okrenite teglu naopako i posmatrajte mjehur zraka kako putuje ka dnu. Kod pravog meda taj mjehur se kreće sporo, kao da prolazi kroz nešto gusto, a putovanje od poklopca do dna traje između osam i petnaest sekundi na sobnoj temperaturi.
Kod razrijeđenog meda mjehur sklizne za dvije ili tri sekunde i gotovo.
Drugi detalj koji odaje falsifikat jeste dno tegle. Pogledajte ga pod jakim svjetlom prozora. Pravi med sadrži sitne, jedva vidljive čestice polena i voska koje lebde u njemu, poput prašine u sunčevim zrakama.
Kristalno proziran med bez ijedne čestice prošao je kroz filtere koji su iz njega uklonili sve ono što ga čini medom.
Kristalizacija nije mana, to je potpis
Med koji su nekada naši djedovi donosili sa sela tokom zime bio je tvrd poput maslaca, i to nikome nije smetalo.
Danas se kupci često žale čim med u tegli počne dobijati bijele kristale, pa proizvođači to rješavaju zagrijavanjem. Zagrijani med ostaje tečan godinama, ali su njegovi enzimi uništeni.
Bagremov med može ostati tečan i do dvije godine zbog visokog udjela fruktoze. Gotovo sve ostale vrste – livadski, suncokretov i vrijeskov med – kristaliziraju u roku od šest mjeseci nakon vrcanja.
Ako vam neko prodaje livadski med iz prošlogodišnje berbe, a tegla je i dalje bistra poput soka, jasno je šta se s njom događalo prije nego što je stigla do vas.
Test sa vodom i ostali mitovi koje treba zaboraviti
Tvrdnja da kap meda u čaši vode mora pasti na dno i ostati neraspršena ne može razlikovati pravi med od šećernog sirupa. Oba će se ponašati isto jer imaju veću gustinu od vode.
Slično važi i za paljenje šibice umočene u med – hoće li se upaliti zavisi prvenstveno od vlažnosti šibice, a ne od kvaliteta meda.
Postoji jedan ozbiljniji test, ali zahtijeva strpljenje. Stavite kašičicu meda na tanjir i ostavite je 24 sata na sobnoj temperaturi. Pravi med ostat će u istom obliku, eventualno će se malo zgusnuti.
Sirup će se razliti i početi privlačiti vlagu iz zraka, pa će njegova površina postati ljepljiva i vlažna.
Gdje kupiti med, a da ne završite sa sirupom
Najbolje je kupovati direktno od pčelara koji vam može pokazati svoje košnice, iako to nije uvijek moguće.
Na pijaci tražite teglu sa vidljivim talogom polena na dnu i pitajte za vrstu paše te godinu berbe. Pčelar koji dobro poznaje svoj posao odgovorit će vam odmah. Onaj koji oklijeva i mijenja temu vjerovatno prodaje nešto drugo.
U supermarketu obratite pažnju na oznaku „mješavina meda iz EU i van EU“. To najčešće znači da je porijeklo meda nepoznato.
Cijena domaćeg meda koja je znatno niža od tržišne može biti znak da nešto nije u redu. Sam trošak ambalaže, transporta i održavanja košnica često je značajan dio ukupne cijene proizvodnje meda.
preuzeto