Nakon četiri godine rintanja na skelama širom Austrije, konačno sam dobio dve nedelje slobodno. Telefon mi nije prestajao da zvoni još dok sam bio na granici. Nisu zvali da pitaju kako su me služila leđa ili da li sam se uželeo domaće kafe. Zvali su “samo da provere kad tačno stižem”.
Kada sam se parkirao ispred porodične kuće, dvorište je već bilo puno. Stric, strina, dvojica braće od tetke i komšija koji mi se nije javio deset godina – svi su bili tu. Osmesi su im bili široki, ali su im oči bile fiksirane na moj prtljažnik.
“Znaš, tebi je tamo lako…”
Čim sam izašao iz auta, počelo je. “E, moj Milane, dobro nam došao! Nego, jesi li video onu poruku što sam ti poslao? Mali mi kreće u školu, treba mu onaj novi telefon, znaš, onaj što se u Beču dobija uz ugovor za evro…” – počeo je stric.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
Strina se nadovezala: “Meni samo onaj mikser što si obećao, onaj crveni, ovde je preskup. Tebi je to tamo jedna dnevnica, neosetno!” Nisu mi dali ni da se umijem. Sedeli smo pod orahom, a oni su vadili papiriće. Na stolovima su se ređali spiskovi: patike, brendirane trenerke, parfemi, delovi za traktor… Svi su imali istu rečenicu: “Tebi je to tamo sitnica, tamo pare leže na ulici.” Trenutak istine pod orahom
Gledao sam ih kako se prepiru ko je prvi na redu za poklon. Nisu primetili moje ispucale ruke, ni podočnjake od noćnih smena. Ustao sam, otišao do auta i izvukao dva velika, teška kofera.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
“Evo”, rekoh mirno. “Sve što sam doneo iz te ‘obećane zemlje’ nalazi se unutra. Ajde, otvorite sami.” Gurali su se ko će pre da povuče rajsferšlus. Očekivali su kutije sa elektronikom, miris skupih parfema i sjaj novih stvari. Kada su koferi konačno pukli pod pritiskom, nastao je muk. Tolika tišina da se čulo kako muva leti.
Šta je zapravo bilo u koferima?
U prvom koferu nije bilo ničeg novog. Bio je do vrha napunjen iznošenim, pocepanim radnim odelima, prljavim od maltera i betona, koja nisam hteo da bacim tamo jer su me podsećala na svaki dinar koji sam zaradio. Na vrhu je stajala prazna kutija od jeftinih tableta protiv bolova u leđima koje sam pio svaki dan da bih izdržao smenu.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
U drugom koferu bila je samo gomila računa. Računi za stan od 20 kvadrata, računi za osiguranje, računi za kazne jer nisam znao jezik, i isečci od plata gde se vidi koliko mi država uzme pre nego što ja išta pipnem. “Gde su telefoni?” – promucao je brat. “Telefoni su ostali u mojim neprospavanim noćima”, odgovorio sam mu. “Ovo u koferima je jedino što sam ja tamo ‘dobio’ besplatno. Ako hoćete ove stvari, nosite ih. Mikser i patike ću kupiti onog dana kada vi meni predate spisak koliko ste se puta setili da mi pozovete majku i pitate je treba li joj drva dok sam ja tamo rintao za vašu ‘sitnicu’.” Jedan po jedan, polako su počeli da se razilaze. Niko nije uzeo ni pocepano odelo, ni kutiju lekova. Ostao sam sam sa svojom majkom koja me je jedina zagrlila, ne gledajući u kofer, već u moje umorne oči. Tek tada sam znao da sam stvarno stigao kući.
PREUZETO