“Svekrva mi je na vjenčanju šapnula: ‘Ne brini, ja idem s vama kući.’ Mislila sam da se šali.”
Svi su govorili da je divna žena.
Nasmejana, tiha, stalno pomaže. Čak je sama rekla da će platiti pola svadbe “da djeca lakše počnu”.
Pomislila sam — kakva sreća, dobila sam drugu majku.
Na svadbi je sjedila tik uz nas, držala mog muža za ruku duže nego što je trebalo, ali rekoh sebi: emocije, normalno.
Kad smo rezali tortu, nagnula se prema meni i šapnula:
— “Samo polako s njim. On je navikao da mu ja peglam košulje.”
Nasmijala sam se.
Onda je dodala:
— “I da spavam u sobi do njegove.”
Tu sam prvi put osjetila nelagodu.
Poslije ponoći, kad su gosti krenuli kući, prišla nam je s koferom.
Pravim koferom. Velikim.
Muž je rekao:
— “Mama, što će ti to?”
A ona mirno:
— “Pa dok se vi ne snađete, ja ću malo kod vas. Kuća je velika.”
Pogledala sam muža.
Čekala sam da kaže ne.
On je samo slegnuo ramenima:
— “Pa… privremeno.”
Privremeno je trajalo tri godine.
Kuhala je ona.
Prala je ona.
Čak je i novac držala ona, “da se djeca ne posvađaju”.
Jedne noći sam ustala po vodu i čula glasove iz dnevne.
Svekrva mu govori:
— “Vidiš da bez mene ne možeš. Ja sam ti cijeli život rješavala probleme. Ne treba ti žena koja te odvaja od majke.”
A on šuti.
Ujutro sam spakovala stvari.
Nisam pravila scenu.
Samo sam na sto ostavila prsten i cedulju:
“Udala sam se za muža. Ne za njegovu porodicu.”
Kad sam zatvarala vrata, čula sam kako svekrva viče iz kuhinje:
— “Rekla sam ti da će otići. Nijedna ne izdrži.”
A ono što me sledilo…
bio je odgovor mog muža:
— “Znam, mama.”
Nije ni pokušao da me zaustavi.
preuzeto