Kad je djed Ilija preminuo, iza njega je ostalo veliko imanje na proplanku – plodna ravnica koju su svi u selu priželjkivali i jedan strmi, kameniti brijeg na kojem je stajala samo srušena kućica i stari, presušeni bunar. Stariji brat, Goran, oduvijek je volio novac više od svega. Čim se crnina skinula, pozvao je mlađu sestru Anu na razgovor. “Čuj, Ana,” započeo je Goran, glumeći veliku brigu, “ti si žensko, udana si u gradu, tebi zemlja ne treba. Ja ću uzeti ravnicu, treba mi za poljoprivredu, a tebi ću ostaviti onaj brijeg i staru kućicu. To ti je mir, tamo možeš piti kavu vikendom. Naravno, potpisat ćeš da se odričeš ravnice u moju korist.” Ana je znala da ravnica vrijedi bogatstvo, a brijeg gotovo ništa. Znala je i da Goran već pregovara s investitorima da tu plodnu zemlju proda za gradnju skladišta. No, pogledala je brata u oči i samo tiho rekla: “Goran, ako ti je ta zemlja važnija od moga mira, neka ti bude. Potpisat ću.”
Goran je trijumfirao. Prodao je ravnicu za ogromne novce, kupio luksuzan stan u metropoli i prestao se javljati sestri. Čak joj nije ni čestitao blagdane. Ana je, s druge strane, s mužem počela polako čistiti onaj zapušteni brijeg. Jednog dana, odlučili su očistiti stari bunar koji je desetljećima bio zatrpan kamenjem i smećem. Što su dublje kopali, kamenje je postajalo čudnije – tamno, teško i sjajno. Njezin suprug, koji se razumio u geologiju, odnio je uzorke na analizu. Rezultati su stigli tjedan dana kasnije: taj “bezvrijedni” brijeg zapravo je bio bogato nalazište specifičnog ukrasnog kamena koji se koristi u luksuznoj gradnji, a bunar je ležao točno iznad žile koja je bila vrijedna milijune. Ubrzo su bageri bili na brijegu, ali ne da ruše, već da vade blago koje je djed Ilija godinama čuvao, znajući što se krije pod zemljom. Ana je postala nevjerojatno bogata, ali je ostala ista ona tiha žena.
Kad je Goran čuo vijesti, dojurio je na brijeg u svom skupom automobilu. “Ana! Ovo nije pošteno! Djed nam je to ostavio oboma! Ja sam tvoj brat, moraš podijeliti to sa mnom. Ravnica koju sam prodao… pa to je sitniš prema ovome!” Ana ga je mirno saslušala, a onda iz džepa izvukla stari papir. Bio je to djedov testament koji Goran nije ni pročitao do kraja, jer je žurio uzeti ono što se vidi golim okom. “Vidiš, Gorane,” rekla je Ana, pokazujući na djedov rukopis na poleđini, “ovdje piše: ‘Onome tko bude imao strpljenja čistiti moje smeće, pripasti će moje blago. Onome tko bude htio samo moju slavu, pripasti će samo prašina.’ Ti si uzeo ravnicu i pretvorio je u prašinu i beton. Ja sam čistila djedovo smeće.”
Goran je počeo vikati o odvjetnicima, ali Ana ga je prekinula: “Ne trudi se. Novac ti neću dati, jer si ga već imao i izgubio si brata i sestru zbog njega. Ali, pošto si mi brat… dopustit ću ti da radiš na stroju u rudniku. Da barem jednom u životu osjetiš kako se pošteno zarađuje kruh iz djedove zemlje.” Goran se okrenuo i otišao bez riječi, dok je vjetar s brijega nosio prašinu prema njegovom sjajnom automobilu. Ostao je bogat u banci, a prosjak u duši. Pouka: Tko god pokuša prevariti rođenu krv zbog komada zemlje, na kraju uvijek ostane bez oba. Pravda ne spava, ona samo čeka da pohlepa odradi svoj krug kako bi pokazala tko je doista bogat.
PREUZETO