U našoj kući, strina kćerka bila je “ona koja šuti”. Udala se za mog strica, čovjeka teške naravi, i trideset godina provela u kuhinji. Dok su se na slavama vodile velike politike, dok su se muškarci hvalili poslovima, a ostale žene novom odjećom, strina je samo donosila pladnjeve, sklanjala prljave tanjure i pazila da nikome ne usfali kruha. Moja braća i ja smo je zvali “sjena”. Nikada nije tražila ništa za sebe. Čak i kad bi je pitali: “Strina, hoćeš li sjesti s nama?”, ona bi samo odmahnula rukom: “Jedite vi, ja ću poslije.”
Kada je stric umro, svi su očekivali da će strina napokon “prodisati”. Ali ona je samo postala još tiša. Godinu dana kasnije, pozvala je cijelu užu obitelj na ručak. Postavila je stol onako kako je to radila desetljećima – bijeli stolnjak, najbolji porculan, miris domaće juhe. Ali, na sredini stola, ispred svakoga od nas, postavila je po jednu malu, zatvorenu drvenu kutijicu. “Što je ovo, strina? Neki poklon?” upitao je moj bratić kroz smijeh. “To je moj dug vama,” rekla je mirno, prvi put sjedajući na čelo stola. “Otvorite.”
U svakoj kutijici nalazili su se papirići – računi, ali ne novčani. Unutra su bile ispisane rečenice koje smo joj godinama upućivali, a koje smo mi zaboravili čim smo ih izgovorili: – “Strina, ne smetaj sad, pričamo o ozbiljnim stvarima.”
– “Daj još vina i ne zapitkuj.”
– “Nisi ti išla u škole, ne razumiješ ti to.” Ispod gomile tih papirića, u svakoj kutijici bila je po jedna avionska karta. Jednosmjerna.
“Trideset godina sam sakupljala vaše podcjenjivanje kao štednju,” rekla je s blagim smiješkom koji nas je sledio. “Sve što je stric ostavio, svu zemlju i kuću, prodala sam prošli mjesec. Od tog novca sam vam kupila ove ‘ulaznice’ u moj novi život – da vidite kamo idem, ali da se u njega ne vraćate. Ja odlazim na more, u malu kuću koju sam kupila na svoje ime. Tamo gdje nitko neće tražiti ‘još vina’ bez da kaže ‘hvala’.” Zanijemili smo. “Sjena” je odjednom postala najsjajnija osoba u prostoriji. Ostavila nas je s našim praznim pričama i punim tanjurima koje više nije imao tko oprati. Pouka: Pazi kako se ponašaš prema onima koji ti tiho služe. Njihova tišina nije odobravanje, već odbrojavanje do trenutka kada će ti pokazati koliko zapravo vrijede.
preuzeto