Na dan razvoda, bivši muž je iz sažaljenja dao supruzi bankovnu karticu: uzela je, ali gotovo dvije godine nije ni pokušala provjeriti stanje…
Ali kada je majci hitno bila potrebna operacija, a drugih opcija nije bilo, morala je umetnuti karticu u bankomat. Ono što je vidjela na ekranu potpuno ju je šokiralo…
Tog sivog novembarskog jutra, Anna je sjedila u sali za registraciju brakova i gledala u jednu tačku, ne čitajući natpise na zidovima.
Pored nje je sjedio Mark. Između njih je bilo vrlo malo prostora, ali iza te udaljenosti skrivale su se godine zajedničkog života, očekivanja i odluke koje su sada izgledale pogrešne. Izgledao je sabrano i mirno, kao da je došao samo riješiti uobičajenu poslovnu stvar. Sam je predložio razvod, jednostavno zato što je bio umoran od porodičnog života.
Kada su dokumenti o razvodu bili potpisani, Mark je ustao prvi. Popravio je jaknu i već se spremao otići, kao da se ništa značajno nije dogodilo. Anna ga je pratila i tiho izašla na ulicu.
—Anna, sačekaj — pozvao je bivši muž.
Stala je, ali se nije okrenula. Koraci su se približili, i Mark je stao ispred nje, pružajući joj bankovnu karticu.
—Uzmi je. Ovdje su novci. Za početak. Da ti bude lakše početi iznova. Kod je tvoj datum rođenja.
Anna se nasmiješila, iako joj se sve unutra stislo. Te riječi su zvučale kao prelagan pokušaj da se stavi tačka. Uzela je karticu naglim pokretom, ne kao poklon, nego kao podsjetnik da je sve završilo. U tom trenutku je tačno znala da nikada neće iskoristiti taj novac.
Kartica je završila u najdubljem džepu njenog novčanika, gdje su ležali stari papiri i stvari na koje se odavno zaboravilo. Dvije godine je ostala netaknuta. Anna je nastavila živjeti, raditi, iznajmljivati mali stan i truditi se ne osvrćati unazad.
Sve dok jednog dana nije zazvonio telefon iz bolnice.
Majci je bila potrebna hitna operacija. Poslali su joj dugu listu računa i iznos koji joj je zavrtio glavu. Štednje nije bilo dovoljno. Opcija je gotovo nestalo.
U hladnu večer, Anna je stajala pored bankomata. Prsti su joj drhtali dok je ubacivala karticu bivšeg muža i kucala poznate brojeve. Ekran se predugo učitavao. Te sekunde su se činile beskonačnima.
Kada se na ekranu pojavio saldo, Anna je zaledila od šoka…
Brojevi joj nisu ulazili u glavu. Trepnula je nekoliko puta, misleći da se možda prevarila ili da bankomat ne radi ispravno. Ali iznos se nije mijenjao. Bila je to ogromna suma. Ne samo za operaciju, nego dovoljno da spasi majku i živi srećno. Anna se odmakla u stranu, naslonila na hladni zid i dugo gledala ekran telefona prije nego što je birala broj.
Mark je podigao gotovo odmah.
—Provjerila si karticu — rekao je, ne kao pitanje, nego kao konstataciju.
Anna je izdahnula.
—Mark, šta to znači? Odakle ti novci?
Na drugom kraju linije je nastala pauza. Zatim je polako progovorio.
—Nakon razvoda sam shvatio da sam puno uništio. Ne nevjerom, ne svađama, nego time što sam uvijek birao sebe.
Anna je šutjela, čvrsto držeći telefon.
—Svaki mjesec sam štedeo novac. Samo sam ga prebacivao na ovu karticu ne misleći da ćeš je ikada staviti u bankomat. To nije bila pomoć. Više pokušaj da živim sa tim osjećajem krivice.
Anna je zatvorila oči. Odjednom su nestale sve godine povreda, žustri razgovori i osjećaj da je jednostavno izbrisana.
—Spasio si moju majku — rekla je. — I za to sam ti zahvalna. Zaista.
Mark je uzdahnuo, kao da je čekao druge riječi.
—Drago mi je da si uzela karticu.
—Ali te molim — nastavila je Anna — više to nikada ne čini. Ne iz osjećaja krivice. Ne u tajnosti. Važno mi je da znam da je to bio posljednji put.
—Razumijem — odgovorio je. — Neću.
Anna je odložila telefon i još jednom pogledala ekran bankomata. Znala je da će njena majka preživjeti.
PREUZETO