Obaveštenje je stiglo tiho. Nema vibracije. Nema upozorenja. Samo poruka na mom telefonu — obična u svakom pogledu. I upravo je to učinilo trenutak tako težak da je teško bilo podneti ga.
Prošlo je nekoliko dana od trenutaka koji su promenili naš život. Naučio sam da dišem u tišini koja ostaje, tišini koja ispunjava sobe i zuji u ušima kada svet prestane da pita kako ste. Tada sam primetio nešto — detalj koji nisam očekivao.
Teret svakodnevnih zadataka, mali podsetnici, situacije koje izgledaju obično… iznenada su se pojavile sa drugačijim značenjem.
Naizgled obična interakcija u kancelariji za iznajmljivanje automobila postala je neočekivano otkriće. Službenik je primetio nešto u vezi sa osobom koju sam voleo i o kojoj sam čuvao uspomene. Njegove reči nisu bile dramatične, ali su nosile težinu: prisustvo i pažnja te osobe još uvek oblikuju svet oko mene.
Napolju je život tekao normalno — ljudi su se smejali, saobraćaj je tekao, nebo je bilo mirno plavo. A ja sam sedeo i shvatao da sigurnost i rutina ne određuju prisustvo ljubavi.
Tada sam otvorio stare poruke i beleške, osvrnuo se na male trenutke i glasove koji i dalje ostaju u sećanju. Teret prisutnosti nije nestao, ali više nije bio optužba. Postao je podsetnik, pitanje koje nas uči kako da volimo i kako da cenimo svakodnevne trenutke.
Bilo da su drugi u pravu ili ne, postalo je jasno: ljubav ne nestaje po rasporedu. Ona ostaje u sitnicama, iznenada i tiho, podsećajući nas da priča za koju smo mislili da je završena zapravo samo menja način na koji govori.
PREUZETO