Zovem se Margaret, imam 61 godinu i prošlog mjeseca, 20. decembra, sahranila sam svog jedinog sina. Umro je nakon duge borbe s rakom i još se svako jutro budim nadajući se da je sve bio samo ružan san. Iza sebe je ostavio suprugu Anu i njihovo troje djece. Posljednjih osam godina živjeli su u mojoj kući. U početku je to imalo smisla. Štedjeli su, odgajali djecu, a moj sin je bio bolestan. Govorila sam sebi da porodica brine o porodici.Nakon što je moj sin preminuo, nešto se promijenilo. Ana je prestala govoriti o planovima, prestala spominjati posao, prestala čak i priznavati da je kuća moja. Djeca su se ponašala kao da je to njihova stalna teritorija. Ja sam i dalje plaćala račune, režije, popravke i kupovala namirnice — sve to dok sam tugovala za svojim djetetom u istim sobama u kojima se nekada smijao. Jedne večeri, nakon još jedne rasprave oko troškova, napokon sam to izgovorila naglas. Rekla sam joj da ova kuća nije besplatan hotel i da je vrijeme da ona i djeca pronađu mjesto za sebe. Očekivala sam bijes. Očekivala sam suze. Samo je utihnula.
Nekoliko noći kasnije sišla sam u podrum i skamenila se. Ana je preturala po mojim kutijama za odlaganje. Izvukla je staru dokumentaciju, vlasničke papire, osiguranje, pa čak i nacrte mog testamenta od prije nekoliko godina. Kada sam je suočila s tim, mirno je rekla da mora „razumjeti budućnost svoje djece“ i da želi biti sigurna da ne planiram prodati kuću ili je ostaviti nekome drugom. U tom trenutku sam shvatila da ona više ne tuguje sa mnom. Ona planira oko mene. Osjećala sam se povrijeđeno, iskorišteno i nevidljivo u vlastitom domu.
Sada su moji rođaci podijeljeni. Neki kažu da sam okrutna što tako brzo izbacujem udovicu i troje djece. Drugi kažu da sam već dala dovoljno i da tuga ne znači da ja prestajem biti osoba. Voljela sam svog sina više od svega, ali ne znam da li to znači da moram zauvijek odustati od svog doma, svoje privatnosti i svog mira. Jesam li otišla predaleko?
— Margaret
brightside.me