Nakon što je moja baka umrla, njezin se telefon stalno palio. Podsjetnici iz ljekarne. Spam pozivi. Poruke ljudi koji još nisu znali. Nisam ga mogla ugasiti. Imalo je osjećaj kao da je brišem po drugi put.Tjednima kasnije napokon sam otvorila njezinu posljednju nepročitanu poruku. Bila je od mene, poslana mjesecima ranije: „Mogu li te nazvati kasnije?“
Nikad nije odgovorila.Nosila sam tu krivnju sa sobom sve dok nisam otišla u njezin stan vratiti telefon. Dok sam ga pakirala, primijetila sam da je spremila nacrt poruke. Bez primatelja. Samo tekst.
Pisalo je: „Ako si umorna, nemoj se ispričavati. Odmor nije neuspjeh.“
Pitala sam mamu o tome. Rekla je da je baka počela pisati poruke sama sebi nakon što je djed umro. Stvari koje je željela da joj je netko rekao. Držala ih je u nacrtima jer je govorila: „Jednoga dana nekome će možda trebati te riječi.“
Nikada nije poslala tu poruku.
Ali ja sam je pročitala točno onda kada mi je trebala.
Njezin je telefon sada ugašen.
Riječi su ostale.
BRIGHTSIDE.ME