Molim vas, pročitajte moju priču pre nego što sudite. Kada je moja bratanica imala samo tri godine, moj brat je poginuo u strašnoj nesreći. Cela naša porodica se na neko vreme raspala. Bio je mlad samohrani otac i niko nije očekivao da će se tako nešto desiti.
Ispostavilo se da je u svom testamentu sav novac ostavio meni. Očigledno mi je verovao i tu odluku je doneo sam.
Tuširala sam njegovu ćerku ljubavlju, ali nisam bila njen roditelj. Ona je bila usvojena. Više puta sam je stavljala ispred sebe i svog života i pomagala koliko sam mogla, pojavljivala se u važnim trenucima, kupovala joj ponešto, davala poklone za rođendan i trudila se da budem neko na koga uvek može emocionalno da se osloni.
Godinama se nasledstvo nikada nije pominjalo. Nijednom. Zapravo, kako je odrastala, postajala je sve udaljenija.
Prelazimo na sadašnjost. Ima devetnaest godina i sprema se za fakultet. Niotkuda me je pozvala. Bez najave, bez toplog uvoda, bez ikakvog razgovora.
Odmah je prešla na stvar. Njene tačne reči bile su:
„Pošalji mi tatin novac. Treba mi za fakultet.“
Osećala sam se kao da zahteva nešto što sam joj ukrala.
Rekla sam joj istinu. Novac je moj. Njen otac ga je ostavio meni, a ne njoj. Nikada nije rekao da je to namenjeno kao fond za fakultet ili štednja za moju bratanicu. Ostavio ga je direktno meni. Bila sam čvrsta, ali ne i gruba.
Rekla sam da joj ne mogu dati nasledstvo jer su mi ta sredstva potrebna za školovanje mog sina i da osećam kao da sam joj već dala više nego dovoljno. Odmah je prekinula vezu. Bez pozdrava, bez razgovora, bez ičega.
Dva dana kasnije, stvari su postale još gore. Saznala sam da je rekla nekoliko članova šire porodice i bliskih prijatelja da joj „nepravedno“ kradem očev novac i odbijam da platim njenu budućnost. Predstavila je to kao da gomilam nešto što joj zakonski pripada i da sam sve vreme tajno sedela na tom novcu dok se ona mučila.
Ljudi su počeli da mi pišu, nazivajući me sebičnom i bezosećajnom. Neki su čak nagoveštavali da bi trebalo da se stidim što koristim „novac njenog oca“ za sebe ili da jednostavno budem „razumna i dobra“ i uradim ono što bi moj brat „želeo“. MOJ brat je svoj novac ostavio MENI.
Nikada se nisam prijavila da budem njen finansijski plan B. Nikada nisam pristala da joj plaćam školarinu. Ono što je najviše bolelo bila je njena reakcija.
Da mi je prišla ljubazno, razgovarala sa mnom kao sa čovekom, zamolila za pomoć ili savet, možda bih pokušala da je podržim na neke manje načine. Ali zahtevati novac i ponašati se kao da joj nešto dugujem potpuno je promenilo stvar. Sve je pretvorila u transakciju.
Moja bratanica i dalje odbija da razgovara sa mnom direktno. Komunicira samo kroz neodređene objave i poruke koje šalje preko drugih ljudi. Stalno razmišljam o tom trenutku kada je prekinula vezu. To boli više nego novac ikada bi mogao, i mislim da je naš odnos u ovom trenutku nepovratno uništen.
Ponekad, kada uradiš ono što je ispravno za tebe, ispadneš negativac. Mogu da živim s tim. Ali se pitam — da li sam ja zaista u krivu, ili ljudi samo biraju strane bez logičnog razmišljanja?
ZDRAVLJEPRIRODA.NET