Moj brat i ja smo oduvek verovali da smo dvojajčani blizanci. Odrasli smo deleći rođendan, detinjstvo i snažan osećaj blizanačke povezanosti. Nikada nismo sumnjali u to ko smo jedno drugom.
Nedavno smo, iz čiste radoznalosti, odlučili da uradimo DNK test kako bismo videli koliko smo genetski slični. Pošto dvojajčani blizanci dele gene isto kao i obična braća, očekivali smo delimično poklapanje.
Rezultat nas je potpuno zatekao — pokazao je 0% genetskog podudaranja.
Bio sam siguran da je u pitanju greška. Nula procenata nije imalo nikakvog smisla. Pomislili smo da smo možda zamenili uzorke ili nešto pogrešno uradili, pa smo ponovili test, ovaj put veoma pažljivo.
Drugi rezultat bio je isti.
U tom trenutku počela je da me hvata panika. Obratili smo se roditeljima, pitajući da li postoji bilo kakvo objašnjenje. Njihova reakcija bila je trenutna i teška — razmenili su pogled pun nelagode, straha i nečega što tada nisam umeo da protumačim.
Na kraju je mama tiho rekla:
Taj odgovor me je samo dodatno uznemirio.
Tražeći jasnoću, otišao sam u bolnicu u kojoj smo rođeni. Nakon provere arhive, osoblje je potvrdilo da smo obojica upisani uz istu majku. Osetio sam kratko olakšanje — koje je nestalo kada se medicinska sestra zaustavila i zbunjeno pogledala u ekran.
„Treba da znate“, rekla je oprezno, „da je vaša majka u našoj evidenciji zabeležena samo za jedan porođaj. Ona nije rodila blizance.“
Te reči su me potpuno zatekle. Vratio sam se kući u stanju šoka, sa samo jednom mišlju — moram da saznam istinu.
Kada sam se suočio sa majkom, odmah je zaplakala. Kroz suze je priznala da su ona i otac čuvali tajnu od mene i mog „blizanca“ celog mog života.
Nije mi bila biološka majka. A dečak za kog sam verovao da mi je brat blizanac nije imao nikakvu krvnu vezu sa mnom.
Rođeni smo istog dana, u istoj bolnici. Moja biološka majka je preminula tokom porođaja. Bila je sama, bez porodice i bez ikoga ko bi preuzeo brigu o meni. Moj biološki otac je nepoznat, a ja sam, po svemu sudeći, trebalo da budem dat na usvajanje.
Moji roditelji su tog dana doneli odluku koja im je zauvek promenila život — usvojili su me odmah i odgajali zajedno sa svojim sinom, kao da smo blizanci, kako se nikada ne bih osećao drugačije ili neželjeno.
U jednom trenutku, sve što sam znao o sebi počelo je da se ruši. Identitet koji sam gradio godinama iznenada je postao nejasan. Osećao sam se izgubljeno, kao da više ne znam gde pripadam.
Volim svoju porodicu i znam da su postupili iz ljubavi. Ipak, trenutno se osećam kao stranac među ljudima koji su ovu istinu krili od mog rođenja.
Preplavljen sam emocijama i pitanjima na koja još nemam odgovore. Znam da je istina sada izašla na videlo — ali put ka razumevanju i prihvatanju tek počinje.
I upravo zato ne znam kako dalje.
PREUZETO