Žena je svakog dana ostavljala malo novca starici, ali jednog dana, dok se saginjala da joj ga preda, starica joj je uhvatila ruku i rekla:
„Učinili ste mi toliko dobra… nemojte danas ići kući.“
Posle teškog razvoda, Suzanne, tridesetpetogodišnja žena sa umornim, ali odlučnim pogledom, upravo je počela novi posao i svakog jutra je išla istim putem od svoje zgrade do metroa.
Na samom početku ulice, pored apotekarskog kioska, mršava starica sa sivom kosom, u poderanom kaputu, sedela je više od dva meseca, sa istrošenim tepihom i limenom šoljom ispred sebe. Suzanne nikada nije prolazila neprimećeno: stavljala je novčanicu od deset funti, šaku sitniša, ponekad čak i novčanicu ako joj je plata stigla na vreme.
Starica je uvek tiho klimala glavom, kao da izražava zahvalnost koja nije morala biti izgovorena naglas. Taj gest se ponavljao dan za danom – navika koja je postala gotovo tiha jutarnja rutina, sastavni deo njenog puta.
Tog jutra, sve je počelo na isti način. Lagana kiša je padala, asfalt je sjajio, ljudi su prolazili užurbano, ne podižući pogled. Suzanne je mehanički pretražila džep, tražila sitniš, sagla se – ali pre nego što je uspela da ubaci novac u kutiju, starica joj je odjednom uhvatila zglob.
Njeni prsti su bili suvi i koščati, ali iznenađujuće snažni. Suzanne je podigla pogled – pogled starice bio je potpuno drugačiji, više nije bio miran i pokoran, već ispunjen brigom i gotovo panikom.
„Ćerko… pažljivo slušaj“, prošaptala je ne puštajući njenu ruku. „Toliko si mi pomogla… Dozvoli mi da nešto učinim za tebe. Ne idi kući večeras. Ni pod kojim uslovima. Provedi noć gde želiš: kod prijatelja, u hotelu, čak i u metrou… ali najvažnije, ne vraćaj se u stan. Obećaj mi.“
Suzanne je bila zbunjena, toliko iznenađena da je zaboravila da se ispravi. Ljudi su prolazili pored njih; niko nije čuo njihov razgovor u jutarnjoj hladnoći. Starica je pustila njenu ruku jednako naglo kao što ju je uhvatila, spuštajući pogled, kao da je razgovor završen.
Suzanne se polako udaljila, ali celim putem do metroa osećala je rastuću teskobu.
Žena je svakog dana ostavljala novac starici, ali jednog dana, dok se saginjala da ga preda, starica joj je uhvatila ruku: „Učinila si toliko za mene… nemoj danas ići kući.“
Ceo dan na poslu je bila uznemirena. Sve joj je izgledalo sumnjivo: čudno pitanje koleginice o njenom kraju, nestali dokumenti koji su bili pažljivo složeni. Svakim satom, osećala je sve veći teret, kao da joj nevidljiva ruka stišće srce.
Te večeri, kada je izašla, kiša je već ustupila mesto magli, a reči starice odjekivale su jače od gradske buke.
Suzanne se zaustavila na pešačkom prelazu, izvukla telefon i gotovo mehanički rezervisala krevet u najbližoj gostionici. Te noći nije se vratila kući.
Sutradan ujutro, Suzanne je stigla do starice ranije nego obično. Starica je podigla glavu, kao da je čekala. Tog jutra, žena joj je rekla nešto što je Suzanne prosto užasnulo
Te noći, dok je Suzanne boravila u hotelu, njen stan na četvrtom spratu potpuno je uništen u požaru. Vatrogasci su rekli da je vrata neko obio i da je požar izbio na više mesta.
Zatim je došlo objašnjenje koje je Suzanne ledilo krv u žilama. Starica je ispričala da je pre dva dana čula dvojicu muškaraca kako prate Suzanne na izlasku s posla, raspravljajući o planu da „završe sa njom te noći“ i „diskretno unište stan“.
Bojajući se da bude oterana ako interveniše, sačekala je jutro da bi mogla da ih upozori bez svedoka.
Kasnije se otkrilo da su ti dvojica muškaraca bili njen bivši muž i njegov prijatelj, koji su odlučili da se reše Suzanne kako bi joj oteli stan.
I samo zahvaljujući starici, njenoj zabrinutosti i hrabrosti, Suzanne je preživela.
preuzeto