Kad je moj sin poginuo u saobraćajnoj nesreći, moj svet se srušio.
Nema dana da ne mislim na njega, na njegov smeh, na planove koje je imao, na sve što je trebalo da bude.
Nasledstvo koje je ostavio — njegova ušteđevina, automobil i nešto malo od imovine koju smo zajedno gradili — za mene nije bilo samo novac.
To je bio deo njega. Sećanje. Trag koji je ostavio.
Moj sadašnji muž ima ćerku iz prvog braka, moju pastorku. Dobra je devojka, ali nije moje dete.
I kad je on predložio da podelimo nasledstvo mog sina „ravnopravno, kao porodica“, nešto u meni se slomilo.
Rekla sam mu jasno:
„To nije naše. To je njegovo. I to ostaje njemu — makar kroz mene.“
Ali on nije odustajao.
Govorio je da „pare ne znače ništa“, da „ne treba praviti razlike među decom“.
Razlike? Kako da ne pravim razliku kad jedno dete više ne diše, a drugo nije moje krvno?
Na kraju me je primorao — ne fizički, ali rečima, pritiskom, svađama.
Govorio je da sam sebična, da nisam pravedna, da „tako ne može živeti sa mnom“.
Popustila sam.
I dala sam.
Dala sam novac koji sam čuvala kao uspomenu.
Dala sam da „mir u kući“ ne košta više nego što već jeste.
Ali u meni — tišina.
Ne ona smirena, nego prazna.
Kao da sam ga drugi put izgubila.
jednaistina