Devojka u skromnoj odeći ušla je u kancelariju — kolege su joj se smejale, ne znajući da je ona njihova nova šefica.

Objavljeno:

Devojka u jednostavnoj odeći i iznošenim baletankama ušla je u kancelariju: zaposleni su se počeli podsmevati, ne sluteći ko je ona zapravo.

Izgledala je skromno — obična suknja, bluza bez ukrasa, stare baletanke i uredan ranac na leđima. Kosa svezana u jednostavan punđu, na licu ni traga šminke. Moglo bi se pomisliti da nije došla u sedište velike kompanije, već na mesto gde bi je zaista mogli smatrati pomoćnicom ili čistačicom. Ipak, njen pogled bio je miran, sabran i siguran.

Devojka je prišla recepciji i ljubazno rekla:
— Dobar dan. Da li bih mogla da razgovaram sa generalnim direktorom?

Recepcionarka je podigla pogled, odmerila je od glave do pete i hladno odgovorila:
— Žao mi je, ali trenutno nemamo slobodnih mesta za tehničko osoblje.

— Nisam došla da tražim posao — mirno je odgovorila devojka. — Zovem se Ana, imam zakazan sastanak.

U holu se začuo prigušen smeh.
— Na sastanak? — šapnula je jedna od zaposlenih. — Pogledajte samo kako je obučena! Sigurno je pogrešila adresu.
— Ili pokušava da se uvali — dodao je neko s ironičnim osmehom.

Ana nije reagovala. Blago se osmehnula, kao da je slične reči već mnogo puta čula, i ostala mirna, stojeći dostojanstveno.
— Molim vas, recite mi — ponovila je nežno — kada direktor može da me primi?

— Već sam mu rekla — odgovorila je recepcionarka sa blagom podsmehom. — On će odmah izaći.

Posle trenutka, vrata lifta su se otvorila i u holu se pojavio muškarac u skupom odelu. Samouverenim korakom prišao je devojci i, na iznenađenje svih, nasmejao se:
— Ana! Čekao sam te.

Zavlada tišina. Sve razgovore prekinu. Zaposleni su se zaledili, ne verujući svojim očima.
— Dozvolite da predstavim — rekao je direktor obraćajući se timu. — Ovo je Ana, vaša nova menadžerka odeljenja.

U vazduhu je zavladala neprijatna tišina. Pre samo nekoliko minuta su se smejali njoj, a sada gledaju svog novog nadređenog.

Ana je mirno izvukla urednu fasciklu iz ranca, rasporedila dokumente i rekla odlučnim, ali blagim glasom:
— Drago mi je da vas upoznam. Već sam analizirala rad odeljenja i vidim šta možemo poboljšati. Danas ćemo početi sa zajedničkom diskusijom.

U njenom glasu se osećala sigurnost, ali bez oholosti. Nije nikome zamerala — samo je mirno gledala s dostojanstvom. Oni koji su se smejali sada su stajali s spuštenim očima, osećajući stid.

Videvši to, direktor je odlučno dodao:
— Ana ima puno pravo da oblikuje tim onako kako smatra ispravnim. Nadam se da će svi pokazati poštovanje i profesionalizam.

Ana se blago osmehnula:
— Hvala. Verujem da svako zaslužuje šansu da pokaže da radi ne zbog forme, već zbog pravog rezultata.

Pogledala je zaposlene i dodala blago, ali ozbiljno:
— Neka nam ovaj dan bude lekcija — ne smemo suditi o čoveku po izgledu. Ponekad iza skromnog spoljašnjeg izgleda krije se snaga, rad i veliki ciljevi.

Zatim je otvorila fasciklu i mirno rekla:
— A sada, dragi moji, hajde da se bacimo na posao.

U kancelariji se ponovo zavladala tišina, ali ovog puta nije bilo podsmeha — samo poštovanje i blaga nelagoda.

Ponekad u kancelariju uđe neko koga na početku niko ne shvata ozbiljno. Ali upravo takvi susreti nas uče najvažnijem — poštovanju.
Treba umeti da u čoveku vidiš ne njegov izgled, već unutrašnju vrednost. Poštovanje počinje od jednostavnog — od toga da ne sudimo unapred.

PREUZETO

Povezano

Najnovije