Kad su mi javili da je umro, nisam zaplakala.
Ne zato što nisam čovjek, već zato što sam već davno ožalila oca kojeg sam izgubila dok je još bio živ.
Onaj pravi otac — koji te voli, pita kako si, koji te brani, koji te zagrli bez razloga — nestao je kad sam imala deset godina.
Ostao je samo čovjek koji je pio, vikao, udarao i gledao me kao da sam krivac za sve što mu se dogodilo.
Otišla sam iz zemlje prije više od deset godina.
Nosila sam taj teret sa sobom, pokušavala da oprostim, da razumijem.
Ali oprost ne znači da moraš da se vratiš tamo gdje si se raspala.
Sada me svi osuđuju: „Pa to ti je otac!“
Kažu da sam hladna, bezdušna, nezahvalna.
A niko ne zna koliko puta sam plakala zbog njega, koliko puta sam molila Boga da me voli, da prestane, da bude otac kakvog dijete zaslužuje.
Neću da putujem hiljadama kilometara samo da stanem iznad groba čovjeka koji me nije znao voljeti.
Ne želim da glumim tugu koju sam već proživjela.
Moj mir ne leži tamo — moj mir je ovdje, u mom životu koji sam sama izgradila, bez njegovih ruku.
I možda sam za druge negativac.
Ali za sebe sam — napokon slobodna.
JEDNAISTINA