Kad mi je sin umro, sve se srušilo.
Svaki ugao kuće mirisao je na njega, svaka stvar podsjećala me na ono što sam izgubila.
Nisam jela, nisam spavala, samo sam sjedila u tišini i pokušavala shvatiti kako da nastavim.
Moja snaha i djeca tada su se preselili kod mene, “dok se ne snađu”.
Naravno da sam pristala — to su moja unučad, moja krv.
Ali dani su prolazili, pa sedmice, pa mjeseci… a oni se nisu ni pomjerali.
Računi su se gomilali, hrana nestajala, a zahvalnosti – ni traga.
Snaha je govorila da “nema gdje”, ali ni pokušaja da nešto promijeni.
Sve je uzimala zdravo za gotovo – kao da je moj dom postao obaveza, a ne čin ljubavi.
Jednog jutra, kad sam shvatila da više ne mogu disati u vlastitoj kući, rekla sam:
„Ovo nije besplatan hotel. Vrijeme je da pronađeš svoj put.“
Znam, mnogi će me osuditi.
Ali niko ne zna koliko boli u meni ima – ni koliko sam puta pomogla, šutjela, trpila.
Ja sam izgubila sina.
Ali nisam morala izgubiti i dostojanstvo.
jednaistina