Moj otac je iznenada preminuo kada je imao 45 godina.
Jednog dana bio je tu — smijao se, planirao vikend, pričao kako će jednog dana otići na more…
A već sljedećeg, ostala je tišina.
Bez riječi, bez oproštaja.
Tada sam prvi put shvatila koliko brzo život može stati.
Koliko su naši dani krhki, a riječi neizgovorene teže od kamena.
Godinama sam sebi ponavljala da ću mu jednom reći koliko ga volim, koliko mi znači.
Ali to „jednom“ nikad nije došlo.
Sad, kad god vidim očeve godine na tuđem licu, poželim im reći —
zagrlite svoju djecu, recite im da ih volite.
Ne čekajte savršen trenutak.
Jer možda ga više neće biti.
JEDNAISTINA