Kad se naša ćerka razboljela, sve mi je palo na glavu. Dani u bolnici, brige, nespavanje. Moj muž je morao raditi, a ja sam jedva stizala sve.
Tada je svekrva rekla:
„Ne brini, ja ću pomoći. Meni je to zadovoljstvo.“
I zaista, dolazila je svaki dan, donosila supu, prala veš, brinula se oko kuće. Bila sam joj zahvalna — mislila sam da smo napokon pronašle mir.
Ali onda, jednog jutra, čula sam kako priča komšinici:
„Da nije mene, dijete bi im umrlo. Ne znaju ni bebu čuvati. Samo ja radim sve kako treba.“
Te riječi su me presjekle.
Nisam očekivala zahvalnost, samo malo poštovanja. A dobila sam — ogovaranje, ismijavanje, poniženje.
Od tada sam naučila:
neki ljudi ne pomažu da bi olakšali drugima, nego da bi kasnije imali o čemu pričat
jednaistina