U maloj ruralnoj županiji na jugu Meksika, u kojoj je obitelj preživjela od nekoliko parcela zemlje i iscrpljujućih dana gradnje, živio je Don Rodrigo — otac Udovac čije je srce bilo puno snova o svojim kćerima. Iako je u mladosti naučio čitati samo nekoliko sati pismenosti, Rodrigo je imao jednu nadu: da će njegove kćeri blizanke Lupita i Dahlia kroz obrazovanje postići bolji život.Obiteljske igre
Kad su djevojke napunile 10 godina, Rodrigo je donio odluku koja im je promijenila život. Prodao je sve što je posjedovao: svoju slamnatu kuću, mali komad zemlje, pa čak i svoj stari bicikl — jedini alat kojim je zarađivao za prijevoz robe. Nakon što je prikupio ono malo što je imao, odveo je Lupitu i Daliju u Meksiko, odlučivši im pružiti pravu priliku.
Rodrigo je otišao s njima i prihvatio se bilo kojeg posla koji je mogao pronaći: vukao je cigle na gradilištima, istovarao namirnice na tržnicama, skupljao karton i plastiku — radio je dan i noć kako bi platio školarinu i hranu svojih kćeri. Uvijek je bio tu, čak i izdaleka, pazeći da im ništa ne nedostaje.
“Ako patim, nije važno”, rekao je sam sebi, ” glavno je da imaju budućnost.”
Ali život u gradu bio je težak. Isprva je Rodrigo spavao ispod mostova, skrivajući se u komadu plastike umjesto pokrivača. Često bi navečer preskakao večeru kako bi njegove kćeri mogle uživati u slanoj riži i kuhanom povrću. Naučio je kako im šivati odjeću i prati uniforme — u zimskim noćima njegove su grube ruke krvarile od deterdženta za pranje rublja i ledene vode.
Kad su djevojke plakale, dozivajući mamu, mogao ih je samo čvrsto zagrliti, tiho ispuštajući suze i šapćući:
“Ne mogu biti tvoja majka… ali ja ću biti sve što trebate.”
Godine napora uzele su svoj danak. Jednom je pao na gradilište, ali sjetio se nade lupite i dahlije i ustao stisnuvši zube. Nikad im nije pokazao svoj umor — svoje osmijehe uvijek je čuvao za njih. Noću bi sjedio kraj prigušene svjetiljke i pokušavao čitati svoje knjige, učeći slovo po slovo kako bi im pomogao u domaćim zadaćama.
Kad bi se razboljeli, trčao bi uličicama tražeći jeftine liječnike, trošio svaki posljednji Pezo na lijekove, pa čak i odlazio u dugove kako ne bi patili.
Ljubav koju im je pružao postala je plamen koji je zagrijavao njihov skromni dom u svim poteškoćama.
Lupita i Dahlia bile su briljantne učenice, uvijek prve u razredu. Koliko god Rodrigo bio siromašan, nikad im nije prestao govoriti::
“Učite, kćeri. Vaša budućnost je moj jedini san.”
Prošlo je dvadeset i pet godina. Rodrigo, sada Star i krhak, snježnobijele kose i drhtavih ruku, nikada nije prestao vjerovati u svoje kćeri.
Sve dok se jednog dana, dok su se odmarali na krevetiću u svojoj iznajmljenoj sobi, nisu vratile Lupita i Dahlia — snažne, blistave žene odjevene u besprijekorne pilotske uniforme.
“Tata”, rekli su, uzimajući ga za ruke, ” želimo te odvesti negdje.”
Zbunjeni Rodrigo slijedio ih je dok su ga vodili do automobila… a onda u zračnu luku-točno mjesto na koje je pokazivao iza zahrđalih vrata dok su bile djevojčice, govoreći:,
“Ako jednog dana obučeš ovu uniformu… to će za mene biti najveća sreća.”
I tako je sada stajao ispred ogromnog aviona okružen svojim kćerima, koje su sada piloti meksičke nacionalne zrakoplovne tvrtke.
Suze su mu tekle niz naborane obraze dok ih je zagrlio.
“Tata”, šapnuli su, ” hvala ti. Za tvoje žrtve…. danas letimo.”
Okupljene u zračnoj luci dirnuo je prizor: skromnog muškarca u istrošenim sandalama, kojeg su dvije kćeri ponosno vodile na pistu. Lupita i Dahlia kasnije su otkrile da su ocu kupili lijepu novu kuću. Također su osnovali fond za stipendije u njegovo ime kako bi pomogli mladim ženama s velikim snovima — poput njih.
Iako mu se vid tijekom godina pogoršavao, Rodrigov osmijeh blistao je sjajnije nego ikad. Ponosno je stajao gledajući svoje kćeri u blistavoj školskoj uniformi.
Njegova je priča postala inspiracija za cijelu zemlju. Od siromašnog radnika koji je izrađivao odrpane uniforme pod prigušenom svjetiljkom, odgajao je kćeri koje su sada lebdjele nebom — i na kraju ga je ljubav podigla… u nebo o kojem je nekada mogao samo sanjati.
preuzeto