Dvanaest godina. Toliko je vremena Antoine proveo budeći se svako jutro u nemilosrdnoj hladnoći ćelije B-17. Prvih godina se borio: pisma sudovima, pravni prigovori, očajnički pozivi protiv nepravde koju je trpio. Ali njegove su riječi nestajale u praznini. Nitko ga nije čuo. Malo-pomalo prestao je gajiti nadu. Tišina zidova postala je njegov jedini sugovornik, a sudbina njegova jedina izvjesnost.
Jedina iskra koja je još uvijek gorjela u njemu imala je ime: Sunny. Taj žuti labrador retriver, kojeg je jednom davno pronašao napuštenog i promrzlog u kišnoj ulici, postao je puno više od životinje. Ona je bila njegova obitelj, njegov oslonac, jedina duša na koju se mogao osloniti. Osim nje, Antoine više nije imao nikoga.
Kada je jednoga jutra ušao ravnatelj zatvora, gospodin Morel, s službenim dokumentom u kojem se tražila njegova posljednja želja, svi su očekivali nešto obično: poseban obrok, cigaretu ili možda molitvu. No Antoineov glas, tih i jasan, prekinuo je nagađanja:
— „Želim vidjeti svog psa. Još jednom.“
Neki čuvari mislili su da je to trik. Ipak, protiv svih očekivanja, zahtjev je bio odobren. Na dan izvršenja, nekoliko sati prije zakazane kazne, doveli su ga u dvorište, vezanih ruku, ali s čudnom svjetlošću u očima.
Sunny se pojavila, na povodcu koji je držao stražar. Zavladao je svečani muk. A onda, čim je ugledala svoga gospodara, povukla je naglo, otrgnula se i potrčala.
U sekundi ga je srušila, skačući na njega sa snagom dvanaest godina razdvojenosti zgusnute u jedan trenutak. Antoine, ležeći na hladnom kamenu, više nije čuo zveket lanaca ni osjetio hladnoću — osjećao je samo toplinu. Toplinu Sunny.
Grlio ju je svom snagom, lice zakopano u poznato krzno. Suze, predugo zadržavane, potekle su napokon, snažno, nekontrolirano. Iz njegovih grudi probio se bolni krik, dok se Sunny, cvileći tiho, još jače stisnula uz njega, kao da je i sama znala da im je svaka sekunda ukradena.
— „Ti si moja kći… moja jedina vjerna pratiteljica…“ šapnuo je Antoine drhtavim glasom. „Što će biti s tobom bez mene?…“
Stražar je već krenuo prekinuti zagrljaj, ali zastao je. Čak je i ravnatelj Morel skrenuo pogled, potresen snagom trenutka. Cijelo dvorište bilo je zaleđeno između nježnosti i sudbine.
Tada je Sunny učinila nešto neočekivano. Odmaknula se, podigla prednje šape, njušku uperila prema nebu i počela lajati — uporno, gotovo kao tužaljku upućenu nebima. Nije to bio običan lavež: bio je to poziv.
U tom metežu Antoine ugleda kako s njezina ogrlice pada omotnica. Stražari je podigoše, otvoriše: unutra pismo. Potpisao ga je stari odvjetnik volonter, onaj koji je godinama ranije obećao da neće odustati od Antoineova slučaja. Pismo, pronađeno u prašnjavim arhivima, sadržavalo je ključni dokaz: zaboravljeno svjedočenje koje je moglo osloboditi zatvorenika.
Zavladala je šutnja. Morel, blijed, pogledao je Antoinea. Riječi mu nisu izlazile. A onda, slomljenim glasom, izgovori:
— „Zaustavite postupak. Odmah.“
Antoine je ostao nepomičan, drhtavih ruku još uvijek stisnutih oko Sunny. Srce mu je tuklo kao nikada prije. Sve što je mogao šaptati bilo je njezino ime, iznova i iznova.
U tom sivom dvorištu, u sjeni vješala, čovjek osuđen na smrt upravo je ponovno rođen zahvaljujući odanosti psa. I dok su se stražari okupljali oko njega, Antoine, još uvijek u nevjerici, stisnuo je Sunny i shvatio da sloboda ponekad može imati neočekivano lice čuda.
preuzeto