Dr Branislav Milovanović govorio je o ozbiljnim simptomima hroničnog umora koje mnogi ignorišu.
Sindrom hroničnog umora (poznat i kao EMCF) jedna je od bolesti koja se u javnosti često pogrešno shvata i svodi na “običan umor”. Ipak, stručnjaci ističu da je reč o ozbiljnom i složenom poremećaju koji može u potpunosti da onesposobi pacijenta i značajno naruši kvalitet života.
Prvi put je kao zasebna dijagnoza prepoznat još 1969. godine, kada mu je Svetska zdravstvena organizacija dodelila šifru G93.3 – postvirusni sindrom umora. U to vreme se smatralo da je bolest usko povezana sa virusima. Međutim, dalja istraživanja su pokazala da je klinička slika mnogo kompleksnija, pa je pre dve godine uvedena nova šifra R53.8 – sindrom hroničnog umora, pri čemu se virus više ne navodi kao uzročnik.
“Najčešći okidači su stres ili događaji koji organizam snažno opterete – povreda, operacija ili čak porođaj. Takvi događaji mogu u potpunosti da poremete organizam”, objasnio je prof. dr Branislav Milovanović u emisiji Uranak na televiziji K1.
Dijagnostika i glavni kriterijumi
Iako bolest ima ozbiljnu kliničku sliku, dijagnostika nije jednostavna. Kako objašnjava profesor Milovanović, koriste se jasno definisani kriterijumi koji postoje u različitim međunarodnim protokolima – japanskom, kanadskom, engleskom, američkom i internacionalnom.
“Nažalost, mnogi lekari nisu dovoljno edukovani o ovoj bolesti, koja je kodno svrstana u neurološke poremećaje”, naglašava on.
Dijagnoza se postavlja na osnovu pet ključnih simptoma:
- Umor koji traje duže od šest meseci
- Poremećaj sna
- Pad energije nakon fizičkog napora
- Problemi sa koncentracijom i pamćenjem, takozvana “moždana magla”
- Ortostatski poremećaji – vrtoglavica, gubitak svesti i slabost pri promeni položaja
“Ako pacijent ispunjava ovih pet kriterijuma, a standardna dijagnostika ne pokaže prisustvo drugih bolesti, može se postaviti šifra za sindrom hroničnog umora”, dodaje profesor.
Genetika i organska osnova bolesti
Poslednja istraživanja donela su važne pomake u razumevanju ovog sindroma. U Engleskoj je, prvi put do sada, sekvenciranjem genoma dokazano da bolest ima gensku osnovu. Time je potvrđeno da sindrom hroničnog umora nije samo psihološki ili funkcionalni poremećaj, već i bolest sa organskim promenama.
“Ključna stvar je da neurokardiološkim testiranjem možemo da utvrdimo tu organsku osnovu”, kaže prof. Milovanović. “Na Institutu Dedinje radimo testiranje pacijenata i otkrivamo organske promene, što je od suštinskog značaja. Lečimo ih integrativnim kauzalnim pristupom – prvo uradimo kardiološki i internistički pregled, zatim neurokardiološko testiranje, a potom istražujemo potencijalne uzroke, često povezane sa infekcijama. Kada ih otkrijemo, govorimo o postinfektivnim sindromima.”
Običan umor ili ozbiljan poremećaj?
Svima je poznat osećaj iscrpljenosti koji nestaje nakon sna, odmora ili godišnjeg odmora. Međutim, kod pacijenata sa sindromom hroničnog umora situacija je sasvim drugačija.
“Čovek se naspava, odmori, vrati se sa odmora, a već posle dva-tri sata ponovo ne može ništa da uradi. Uradi se dijagnostika i ne pronađe se ništa. To je onda ozbiljan problem. Nažalost, često se takvim pacijentima nepravedno pripisuje da su lenji i da jednostavno ne žele da rade”, objašnjava profesor Milovanović.
Zašto je rana dijagnostika ključna
Prema najnovijim istraživanjima, trajanje simptoma ima presudnu ulogu u mogućnosti oporavka.
“Ako pacijent ima simptome tri meseca, postoji šansa da se potpuno vrati u normalno stanje. Kod dugotrajnijih slučajeva, koji traju pet ili šest godina, oko 80 odsto pacijenata može da se vrati u funkcionalno stanje”, napominje stručnjak.
Uloga Instituta “Dedinje”
Institut “Dedinje” danas prednjači u Evropi kada je reč o dijagnostici sindroma hroničnog umora.
“Mi aktivno lečimo pacijente, obavljamo neurokardiološko testiranje i kompletnu dijagnostiku. Problem je što u svetu postoji vrlo malo stručnjaka za ovu bolest, a centara koji se njome bave još manje. Zbog toga je neophodna edukacija lekara opšte prakse, infektologa, neurologa i reumatologa“, naglašava prof. Milovanović.
STIL