Dijete je prišlo ženi i upitalo:
— „Je li vam loše, gospođo?“
Žena, iznenađena tko je to dijete, odgovorila je da je sve u redu i da joj pomoć nije potrebna. Čuvši to, dijete se okrenulo i krenulo u suprotnom smjeru.
Žena je osjetila da je grubo odgovorila i krenula za njim kako bi se ispričala. Dugo je pokušavala sustići dječaka da shvati kamo ide sam.
Kad su stigli na rub ulice, dijete je nestalo iz njezina vidokruga. Žena je počela provjeravati sve kuće na kraju ulice, pokušavajući ga pronaći.
Pokucala je na prvu kuću — nitko nije otvorio.
Pokucala je ponovno — isti odgovor: vrata su bila odškrinuta, ali nitko nije izlazio. Nakon drugog kucanja vrata su se ipak otvorila, a ono što je vidjela unutra šokiralo ju je.
Žena je ukočeno stajala na pragu. Unutra je vladala čudna tišina, koju je prekidao samo tihi šum papira. Svjetlost lampe padala je na mali stol na kojem su se nalazili keksi u obliku životinja.
Dijete je sjedilo na stolici i gledalo je ozbiljno, s nevinošću u očima, kao da zna nešto što odrasli ne mogu shvatiti.
— „Mislio sam da se više nećeš vratiti“, tiho je rekao dječak. Njegove riječi ostale su visjeti u zraku. Žena je osjetila toplinu koja se polako širila njezinim tijelom.
Shvatila je da je upravo ovdje, u ovoj skromnoj kući, dijete pokušavalo podijeliti nešto važno, što se riječima nije moglo objasniti.
Dok je promatrala sobu, na zidovima su se pojavile fotografije — obitelji, smijeh, uspomene. Među njima bila je i njezina vlastita fotografija, koje se nije sjećala. Srce joj se steglo: činilo se da ju je to dijete na neki način povezivalo s prošlošću koju je davno izgubila.
I tada se dogodilo nešto neočekivano: dječak joj je pružio mali papirić s natpisom koji je promijenio sve. Pročitala je:
„Ponekad treba vjerovati onome tko je manji da bi ponovno pronašao sebe.“
Spustila je pogled na dječaka i prvi put nakon mnogo godina osjetila pravu nadu. Sve što se činilo izgubljenim, zapravo je bilo blizu — trebalo je samo povjerovati.
PREUZETO