„Ovdje više nema mjesta za tebe, moraš otići.”
Isprva sam mislio da sam krivo čuo. Ali ne. Njegov ton bio je čvrst, oštar. Njegova supruga, koja je sjedila na kauču, nije ni podigla pogled s mobitela. Moj unuk, zaokupljen svojom videoigrom, samo je bacio kratak pogled prije nego što se ponovno udubio u ekran.
Nasmiješio sam se nervozno. „Što želiš reći, Minh? Gdje bi htio da odem?”
Odgovorio je bez treptaja: „Tvoja soba postat će naš ured. Dovoljno si dugo uživao. U blizini je dom za starije osobe.”
Te su riječi bile poput uboda noža. Dom za umirovljenike? Ja, koji sam ga sam odgajao, odričući se vlastitih obroka kako bi on mogao jesti do sitosti, noseći iznošene košulje kako bi on mogao krenuti u školu u novome…
Nisam se bunio. Ponos je čudan u starosti. Te sam noći u tišini spakirao svoje stvari. Ni suze pred njima. Ni jedne molbe.
Ali nisam krenuo prema domu. Imao sam jednu tajnu.
Sljedećeg dana, s novcem koji mi je preostao, donio sam odluku… i ono što sam učinio ostavilo je sve potpuno zapanjene.
Desetljećima sam stavljao na stranu svaku novčanicu, svaki novčić. Napojnice od svojih sitnih poslova, božićnice, pa čak i skromno osiguranje koje je ostavila moja pokojna žena. Mislili su da sam ovisan o njima, ali ja sam potajno skupio pravo malo bogatstvo: gotovo milijun dolara. Ne apsolutno bogatstvo, ali dovoljno da krenem novim putem.
Uzeo sam autobus do rijeke. U starom pansionu iznajmio sam prašnjavu sobu koja je mirisala na zaboravljena ljeta. Te večeri izvadio sam svoju staru bankovnu knjižicu. Brojevi su svijetlili poput oslobođenja. Prvi put nakon dugo vremena bio sam slobodan.
Ponovno se pojavio stari san. Kad sam bio mlad, povjerio sam svojoj ženi želju da otvorim čajanu uz vodu. Nasmijala se: „Pod uvjetom da ti sam kuhaš.” Nje više nije bilo, ali san je ostao.
Tada sam odlučio. S tim novcem otvorit ću vlastito mjesto. Ne tek običnu trgovinu: svetište. Utočište za zaboravljene, odbačene, one koje njihova vlastita djeca više nisu htjela slušati.
Sljedeća tri mjeseca bila su najteža… i najljepša. Našao sam uski, oronuli, ali šarmantni prostor. Dao sam prebojati fasadu, popravio klimave daske, izglancao istrošeni namještaj dok nije zasjao. Nazvao sam mjesto „Plutajući oblaci”.
Isprva su navratili samo rijetki znatiželjnici. Ali nisam se obeshrabrio. Nudio sam čaj od lotosa u finom porculanu, kekse sa sezamom i palminim šećerom. Na ulazu sam postavio natpis:
„Besplatan čaj za starije od 60 godina. Ovdje ste viđeni. Ovdje ste voljeni.”
Malo po malo dolazili su stalni gosti. Umorni muškarci od života, žene s pogledom punim priča. Zajedno smo dijelili više od šalica čaja: dijelili smo svoje živote. A ja sam ponovno oživio.
Jedne nedjelje poslijepodne, dok sam slagao cvijeće, pred čajanu se zaustavio automobil. Moj sin. Njegova žena. Njihovo dijete. Ušli su, nesigurni.
„Tata?” šapnuo je. „Ti si stvorio ovo mjesto?”
Kimnuo sam. „Da.”
Pogledao je unaokolo. „Ali… kako?”
„Štedio sam. A najviše… sjetio sam se tko sam.”
Počešao se po zatiljku. „Možda bi se mogao vratiti kući. Naći ćemo mjesta.”
Mirno sam ga pogledao. Zatim odgovorio: „Ne. Ovdje je moj dom.”
Te večeri, pod svjetlom lampiona, napokon sam shvatio. Cijeli život sam se povlačio za druge. Ali sada, moja osveta nije bila hladna: posluživala se vruća. U šalicama mirisnim jasminom, uz kekse sa sezamom. I imala je, napokon, okus slobode.
PREUZETO