„Nisi ti majka, ti si prokletstvo ovoj kući!“, vikao je Adnan dok su mu ruke drhtale od bijesa. Kiša je udarala po prozorima naše male sarajevske kuće, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, s kaputom u ruci i suzama koje su mi pekle obraze. Naša kćerka Lejla, tek deset godina, sakrila se iza vrata sobe, a ja sam osjetila kako mi se srce cijepa na komade.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad je Lejla počela kašljati i dobivati visoku temperaturu. Liječnici nisu mogli pronaći uzrok, a Adnan je postajao sve nervozniji. „Ti si kriva! Ti si uvijek bila slaba, uvijek si nešto prenijela na nju!“, govorio bi mi dok bi nervozno šetao po stanu. Nisam imala snage ni odgovarati – samo sam šutjela i molila Boga da Lejli bude bolje.
Te večeri, kad je Adnan izgubio kontrolu, sve se raspalo. „Izlazi iz moje kuće!“, vikao je. „Nisi ti majka, nego prokletstvo! Sve što dotakneš, uništiš!“ Nisam imala kamo otići. Moji roditelji su umrli još dok sam bila mlada, a sestra Selma živi u Zagrebu i jedva preživljava s troje djece. Ipak, uzela sam torbu i izašla na kišu, ostavljajući Lejlu iza sebe. Nikad neću zaboraviti njen pogled kroz zamagljeno staklo – pogled pun straha i tuge.
Prvih nekoliko noći spavala sam kod prijateljice Amre na Grbavici. „Ma pusti ga, znaš kakvi su naši muškarci“, tješila me Amra dok mi je kuhala čaj. „Ali Lejla…“, šaptala sam. „Ne mogu bez nje.“
Prolazili su dani, a Adnan mi nije dopuštao da vidim kćerku. Svaki put kad bih nazvala, spustio bi slušalicu ili bi mi poslao poruku: „Ne dolazi blizu naše zgrade.“ Osjećala sam se kao da tonem u crnu rupu bez dna. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dobra majka? Možda sam ja kriva što je Lejla bolesna?
Jednog jutra, dok sam sjedila na klupi ispred Doma zdravlja i gledala kako ljudi žure na posao, prišla mi je starija žena. „Dušo, jesi li dobro?“, pitala me nježno. Nisam mogla izdržati – rasplakala sam se pred potpunom neznankom. Ispričala sam joj sve, a ona me samo zagrlila i rekla: „Majka si ti, dušo. Niko ti to ne može uzeti.“
Te riječi su mi dale snagu da se borim. Prijavila sam se za posao čistačice u jednoj školi na Ilidži i počela skupljati novac za mali stan. Svaku večer sam pisala Lejli pisma koja nikad nisam poslala – pričala sam joj o svom danu, o tome koliko mi nedostaje njen osmijeh.
Nakon tri mjeseca, odvjetnica koju mi je preporučila Amra pomogla mi je da pokrenem postupak za viđanje djeteta. Adnan je bio bijesan kad je dobio poziv na sud. „Srami se!“, vikao mi je ispred zgrade suda. „Uništila si ovu porodicu!“ Nisam mu odgovorila – samo sam gledala prema vratima iza kojih je sjedila Lejla s psihologinjom.
Kad su nam napokon dopustili da se vidimo u prisustvu socijalne radnice, srce mi je tuklo kao ludo. Lejla me zagrlila tako snažno da sam pomislila da nikad više neću moći disati. „Mama, zašto si otišla?“, pitala me tiho. Suze su mi navrle na oči. „Nisam otišla od tebe, dušo. Morala sam otići da bih mogla biti bolja mama.“
Počeli smo se viđati svaki vikend u parku kod Vijećnice. Igrale smo se, smijale i plakale zajedno. Polako sam vraćala vjeru u sebe – nisam bila savršena majka, ali bila sam njena majka.
Adnan je s vremenom popustio. Vidio je da Lejla pati bez mene i počeo dopuštati da dolazi kod mene u stan. Prvi put kad je prespavala kod mene, skuhale smo zajedno grah i gledale stare slike iz djetinjstva.
Jedne večeri, dok smo ležale u krevetu, Lejla me pitala: „Mama, hoće li tata ikad opet biti dobar prema tebi?“ Nisam znala što da joj kažem. „Ne znam, dušo. Ali znam da ćemo ti i ja uvijek imati jedna drugu.“
Danas živim skromno, ali mirno. Radim dva posla i svaki slobodan trenutak provodim s Lejlom. Naučila sam da ljubav nije uvijek dovoljna da spasi brak ili obitelj – ali je dovoljna da spasiš sebe.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas prolazi kroz isto? Koliko nas šuti iz straha ili srama? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i podržimo jedna drugu – jer nijedna majka nije prokletstvo.
https://izivotneprice.magictaless.com/