“Zar ti je opet nestalo novca?” Damirov glas reže tišinu kuhinje kao nož kroz maslac. Stojim pored sudopera, ruke mi drhte dok pokušavam sakriti račun iz Konzuma. “Nije nestalo, samo… djeca su trebala nove tenisice, a znaš da je Lejla prerasla staru jaknu.”
Damir uzdahne, pogleda me onim pogledom koji mi već godinama šalje istu poruku: ti si trošak, ti si teret. “Mogla si pitati prije nego što si potrošila. Znaš da ja sve držim pod kontrolom.”
U tom trenutku, osjećam kako mi se srce steže. Dvanaest godina sam s njim. Dvanaest godina živim u stanu koji je on kupio, jedem hranu koju je on platio, nosim odjeću koju je on odabrao. Dvanaest godina nisam imala svoj novčanik, svoj račun, svoj život.
Nekad sam bila drugačija. Sjećam se sebe kao studentice na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kako sam sanjala o tome da postanem profesorica književnosti. Imala sam svoje knjige, svoje prijatelje, svoje male rituale – kava s Aidom u Maloj Avliji, šetnje po Vilsonovom. Onda je došao Damir – zgodan, ambiciozan, uvijek s planom. “S tobom će mi život biti lakši,” rekao je jednom dok smo sjedili na klupi kod Miljacke. Nisam tada znala da će njegov život zaista biti lakši – jer će moj postati težak.
“Mama, gladna sam!” Lejla viče iz sobe. Trgnem se iz misli i požurim prema djeci. Damir odlazi na balkon, telefonira nekome iz firme. Zatvara vrata za sobom – kao da zatvara vrata između nas.
“Evo, dušo, napravit ću ti sendvič,” kažem Lejli i Emiru. Gledam ih kako sjede za stolom, njihova lica su još uvijek nevina, ali već osjećam kako upijaju napetost koja lebdi u zraku.
Navečer, kad djeca zaspu, sjedim sama u dnevnoj sobi. Damir gleda utakmicu na TV-u, ne obraća pažnju na mene. Uzimam mobitel i pišem poruku Aidi: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da ne postojim.”
Aida odgovara odmah: “Dođi kod mene sutra na kavu. Moramo pričati.”
Sljedećeg dana sjedimo u njenoj kuhinji u Novom Zagrebu. “Znaš li ti koliko vrijediš?” pita me Aida ozbiljno. “Nisi ti samo supruga i majka. Ti si osoba, Alma! Imaš pravo na svoj život.”
Pogledam je kroz suze. “Ali nemam ništa svoje. Ni novac, ni posao… Kako da odem? Kako da počnem iznova?”
Aida me zagrli. “Imaš mene. Imaš svoje znanje, imaš srce koje još uvijek kuca za nešto više od ovog što živiš. Znaš li koliko žena živi u zlatnom kavezu? I ja sam bila tamo dok nisam skupila hrabrosti reći dosta!”
Vraćam se kući s osjećajem da mi se nešto pomaknulo u grudima. Te večeri pokušavam razgovarati s Damirom.
“Damire, željela bih pronaći posao. Možda nešto vezano za knjige ili nastavu…”
On ne skida pogled s mobitela. “Zašto bi radila? Sve imaš ovdje. Djeca te trebaju kod kuće. Ne treba nam još jedan izvor stresa.”
“Ali ja trebam nešto svoje,” kažem tiho.
On se nasmije podrugljivo: “Tvoje je ovdje – brini o djeci i kući. To je tvoj posao.”
Te noći ne mogu spavati. Gledam kroz prozor u mrak Novog Zagreba i pitam se: kad sam točno nestala? Kad sam postala samo sjena žene koja sam bila?
Sljedećih dana počinjem krišom slati molbe za posao – knjižara u centru, škola jezika, čak i volontiranje u knjižnici. Svaki put kad dobijem odbijenicu, osjećam se još manja, ali ne odustajem.
Jednog dana stiže mail: “Poštovana Alma, pozivamo Vas na razgovor za posao asistentice u knjižari.” Srce mi lupa kao ludo dok čitam poruku iznova i iznova.
Kad kažem Damiru da imam razgovor za posao, lice mu se smrači.
“Ne dolazi u obzir! Tko će brinuti o djeci? Tko će kuhati ručak? Što će ljudi reći ako im žena radi po dućanima? Zar ti nije dosta što imaš?”
Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put ih ne skrivam.
“Nije mi dosta! Nije mi dosta da budem samo tvoja supruga i majka tvoje djece! Ja sam više od toga!”
Djeca izlaze iz sobe i gledaju nas zbunjeno.
Damir viče: “Nećeš nigdje! Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem!”
Te noći pakujem torbu. Uzimam samo najosnovnije – nekoliko knjiga, odjeću za djecu i sebe, stare fotografije iz djetinjstva.
Odlazim kod Aide. Djeca spavaju u njenoj sobi dok ja sjedim na kauču i drhtim od straha i uzbuđenja.
Sutradan idem na razgovor za posao. Ruke mi se tresu dok odgovaram na pitanja vlasnice knjižare, ali osjećam kako mi se vraća glas koji sam godinama gubila.
Nakon razgovora šetam gradom i prvi put nakon dugo vremena osjećam miris slobode u zraku.
Navečer šaljem Damiru poruku: “Otišla sam jer želim biti svoja osoba. Djeca su sa mnom dok ne odlučimo što dalje. Molim te da nas ne tražiš dok ne budemo spremni razgovarati kao ravnopravni ljudi.”
Aida me grli dok plačem od olakšanja i straha.
Dani prolaze sporo, ali svaki dan osjećam kako dišem sve dublje.
Ponekad se pitam: jesam li sebična što sam otišla? Hoće li mi djeca jednog dana zamjeriti što sam razbila porodicu? Ili će razumjeti da je njihova mama morala pronaći sebe da bi mogla biti dobra majka?
Možda nisam još pronašla sve odgovore, ali znam jedno: više nikad neću dopustiti da moj život stane u tuđi novčanik.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li sloboda vrijedna cijene koju plaćamo?
https://izivotneprice.magictaless.com/