Na intenzivnom odjelu u Debrecenu vladala je atmosfera u kojoj je i najmanji pokret zvučao poput jedva čujnog šaptanja. Nježni signali s monitora i stalan zuj kisikove podrške miješali su se u neobičnoj, gotovo opipljivoj tišini.
U jednom od kreveta ležao je nepomično mladić — njegovo tijelo svjedočilo je sportskoj kondiciji, dok je lice izgledalo blijedo.
Tu je ležao narednik‑major Máté Kovács, 27 godina, jedan od najperspektivnijih kolega iz pseće jedinice gradske policije.
„Prošlo je više od trideset dana…“ šaptala je sestra na vratima.
„Da,“ tiho je odgovorio dr. Krisztián Szilágyi, „a ipak, moždane strukture ne reagiraju. Ozljeda baze lubanje je preteška. Samo strojevi održavaju njegov život.“
„A obitelj?“ nastavila je sestra.
„Danas dolaze donijeti odluku.“
Tog je jutra majka Mátéa, Erika László‑Kovács, sa stisnutim usnama sjedila u čekaonici pored njegove sobe. Pokraj nje sjedila je Mátéova zaručnica, Fanni Sipos, koja se gotovo gubila u velikom kaputu.
„Mama…“ tiho je počela Fanni, no Erika je neumoljivo odmahivala glavom.
„Znam što želiš reći. Ali kako prihvatiti da će moj sin… otići… zauvijek?“
Odjednom se dr. Szilágyi primaknuo i predložio: „Možda zvuči neobično, ali znam da je Máté bio jako vezan za svog službenog psa.“
„Lari?“ upitala je Fanni s nadom u glasu. „Misliš na malog foxterijerskog mješanaca?“
„Tako je. Prema mojim informacijama, bili su zajedno na brojnim zadacima i obukama. Mislili smo da bi Lari mogao posljednji put posjetiti Mátéa. Možda neće učiniti ništa… ili možda…“
Erika je kimnula, dok je Fanni odmah posegnula za telefonom kako bi nazvala policijskog kolegu da dovede psa.
Kasno poslijepodne, oko pet sati, vrata bolničke sobe su se otvorila. Mladi kolega je ušao, vodeći Larija na povodcu. Mađarski foxterijer polako je ušao u prostoriju, svaki miris i zvuk činio se stran.
Ali kad je ugledao gospodara, Lari se naglo zaustavio.
Pas je zadrhtao, gotovo se prepao, zatim prišao polako, s glavom pognutom. Nekoliko sekundi nepomično je gledao Mátéa.
I tada se dogodilo ono što je duboko dirnulo sve prisutne.
Odjednom je Lari podignuo glavu i počeo lajati — ne strahovitim glasom, već zahtjevno i očajnički. Više puta je lajo, zatim skočio na krevet i nježno legao na Mátéova prsa.
Njime je nosom namirisao lice, a zatim počeo lizati njegovu ruku.
„To… normalno nije dozvoljeno,“ šapnuo je jedan od liječnika, „ali možda možemo napraviti iznimku.“
Dr. Szilágyi je šutio, ali se opet koncentrirao na monitore.
Odjednom je jedan signal započeo zvoniti, ubrzo i drugi. Vrijednosti s respiratornog monitora značajno su se promijenile.
„Misliš ozbiljno?“ upitala je medicinska sestra, zatečena.
„Vidiš ovo?“ odgovorio je kirurg, pokazujući na srčanu krivulju. „Ovo je samostalno disanje! Prije nije bilo nikakve aktivnosti!“
Sestra je otrčala u hodnik i povikala: „Molim, donesite reanimacijski tim! Pacijent pokazuje prve znakove života!“
Lari je i dalje ljubazno lizao Mátéovu ruku, milujući mu njuškom vrat.
I tada — Máté je stvarno žmirnuo.
Čitava je soba odjednom oživjela.
Liječnici i medicinske sestre navalili su oko njegovog kreveta, monitori su alarmirali. Na svim ekranima sada su se pojavljivali pokazatelji otkucaja srca, samostalnog disanja i refleksa.
Dr. Szilágyi je zadihano promatrao prikaze.
„Ovo je nevjerojatno,“ šapnuo je. „Refleksi moždanog debla su aktivni. Ovo nije običan medicinski čudo — ovo je nešto drugo.“
„Mama!“ povikala je Fanni kad je vidjela kako se Mátéeve vjeđe lagano pomiču. „Pogledaj, pomiču se!“
Lari je veselo skočio s kreveta i nekoliko puta se okrenuo u krug, kao da izražava radost. Policijski kolege koji su ga pratili brišu suze s lica.
Máté je najprije pomaknuo prste, zatim polako podignuo ruku, kao da se budi iz dugog sna, i pružio ruku prema svom psu.
„Máté!“ povikala je Erika. „Moj dečko!“
Iako još nije mogao govoriti, na kutu mu se usta pojavio nježan osmijeh, a pogled je postajao sve jasniji.
„Nevjerojatno je,“ promumljao je jedan od liječnika specijalista. „Znanstveno nerazloživo…“
Ali dr. Szilágyi je samo rekao:
„Ne mora biti znanstveno dokazivo. Dovoljno je vjerovati.“
PREUZETO