Oduvijek sam sanjala da održim svoje vjenčanje u tatinom dvorištu. Trebalo je da to bude lijep, intiman dan, ali sam zamolila svoju maćehu da ne prisustvuje jer bi se moja mama osjećala nelagodno. Njen odgovor je bio okrutan:
„Izbacuješ li me iz moje vlastite kuće? Budi zahvalna što te uopšte primam!“ Morala sam je podsjetiti da je to tatina kuća, a ne njena.
Došao je dan i sve se činilo u redu—dok me nije pogodila bolna spoznaja da mog tate nema. Pojurila sam da provjerim sobe svoje polusestre i polubrata, ali ni njih nije bilo. Izašla sam napolje i srce mi se steglo kad sam vidjela da gotovo niko od gostiju s tatine strane nije došao. Nazvala sam tatu, a njegove riječi su me slomile:
„Ako ćeš nepoštovati moju ženu od 15 godina u njenoj kući, onda ne očekuj ni da ja budem tamo. Uživaj u danu s ljudima koje si odabrala.“
Nisam mogla da vjerujem. Moja maćeha ga je izmanipulisala, a ta izdaja me je najviše boljela. Nastavila sam s danom, okružena s manje ljudi nego što sam očekivala, bez svog tate i bez svojih polubraće i sestara. Cijela proslava je bila obilježena gorčinom i sve što sam osjećala bila je tuga zbog toga kako je sve ispalo.
Jesam li pogriješila što sam željela da proslavim svoje vjenčanje onako kako sam oduvijek zamišljala? Jesam li ja zaista ta koja je prouzrokovala ovu bol?
ZDRAVLJEPRIRIODA.NET