Prije pet godina, dok je svijet bio zatvoren u izolaciji zbog širenja koronavirusa, Mauro Morandi uživao je u miru i tišini. Nije imao razloga za brigu niti za paniku, jer je tri decenije živio u izolaciji.
Još 1989. godine njegov katamaran, s pokvarenim motorom i rasklimanim sidrom, nasukao se na obalu ostrva Budeli, smještenog između Sardinije i Korzike. Taj, na prvi pogled, „nesretan splet okolnosti“ čuvar ostrva protumačio je kao znak da je došlo vrijeme za penziju. Morandi je prodao svoj brod i prihvatio novu ulogu – da postane čuvar Budelija.
Trideset i dvije godine kasnije, Morandi, poznat i kao „italijanski Robinzon Kruso“, bio je jedini stanovnik i zaštitnik ostrva. Međutim, nakon decenija tokom kojih je čuvao jedan od najljepših dijelova italijanske prirode, Mauro Morandi morao je odustati od svoje uloge čuvara. Popustio je pod pritiskom vlasti koje su ga godinama pozivale da napusti ostrvo.
Ostrvo ružičastog pijeska
Nacionalni park Madalena sastoji se od sedam ostrva, ali Budeli se smatra najljepšim zahvaljujući svojoj „Ružičastoj plaži“. Ružičasti ton pijeska potječe od mikroskopskih fragmenata koralja i školjki, koje su talasi stoljećima drobili u prah.
Italijanska vlada još je početkom devedesetih proglasila Ružičastu plažu mjestom „visoke prirodne vrijednosti“. Radi očuvanja krhkog ekosistema, plaža je zatvorena za posjetioce, a samo mali dio ostrva ostao je dostupan. Tako je Budeli, umjesto da svakodnevno dočekuje hiljade turista, ostao s jednim jedinim stanovnikom.
Dana 25. aprila 2021. godine Morandi je na svom Facebook profilu objavio da će napustiti ostrvo do kraja mjeseca, nakon novih prijetnji iseljenjem od strane uprave parka.
Prije toga, 2015. godine, vođena je trogodišnja pravna borba između jednog biznismena s Novog Zelanda i italijanske države, nakon koje je sud presudio da ostrvo pripada Nacionalnom parku Madalena. Te iste godine park je osporio i Morandijevo pravo da živi na Budeliju. Javnost je burno reagirala: peticiju protiv njegovog iseljenja potpisalo je više od 18.000 ljudi, pa je odluka o protjerivanju bila odgođena na neodređeno vrijeme.
„Želio sam ovdje umrijeti“
„Nadao sam se da ću ovdje umrijeti, biti kremiran i da će moj pepeo vjetar rasuti“, rekao je tada Morandi, koji je imao 81 godinu. Vjerovao je da se sav život na kraju ponovo sjedinjuje sa Zemljom i da smo svi dio iste energije. Upravo to uvjerenje godinama ga je držalo na ostrvu bez ikakve plate. Stari grčki stoici taj osjećaj nazivali su simpateja – vjerovanjem da je univerzum jedno nedjeljivo živo biće u stalnom kretanju.
Bio je ubijeđen da će svijet biti spašen od uništavanja tek kada ljudi nauče doživljavati ljepotu. „Želim da shvate da ne treba samo gledati ljepotu, nego je osjećati, i to zatvorenih očiju“, govorio je.
Iako nije volio društvo, strasno je čuvao prirodu Budelija i ljeti posjetioce učio kako da razumiju ekosistem i zaštite ga.
„Nisam botaničar ni biolog. Znam nazive biljaka i životinja, ali moj posao je drugačiji. Moj cilj je da ljudima objasnim zašto neka biljka mora opstati“, govorio je.
Sam, ali ispunjen
Zime na Budeliju bile su predivne, ali i usamljene. Morandi bi često provodio i po 20 dana bez ikakvog ljudskog kontakta. Nalazio je utjehu u introspektivi – sjedio bi na plaži i slušao samo vjetar i talase.
„Na neki način, ovo je zatvor“, govorio je. „Ali zatvor koji sam sam izabrao.“
Vrijeme je koristio za stvaralaštvo. Od kleke je pravio skulpture u kojima je pronalazio skrivene ljudske obrise. Mnogo je čitao, razmišljao o grčkim filosofima i književnim velikanima. Fotografisao je ostrvo, diveći se kako se mijenja iz časa u čas, iz sezone u sezonu.
Naučnici odavno tvrde da samoća potiče kreativnost, navodeći primjere pjesnika, slikara i filosofa koji su svoja najveća djela stvorili u osami. No, kako ističu istraživači, koristi od samoće nisu univerzalne. „Za članove tehnološki razvijenih društava, koji su naučeni da osamljenost izbjegavaju, ona može biti izvor stresa“, napisao je psiholog Pit Suedfild u knjizi Usamljenost: izvor teorije, istraživanja i terapije.
Ipak, mnoge sekularne i duhovne tradicije širom svijeta stoljećima su veličale samotnjački način života.
Kad je internet stigao i do ovog gotovo nenaseljenog ostrva, Morandi ga je prihvatio i počeo svoj komadić raja dijeliti sa svijetom putem društvenih mreža. Na taj način želio je povezati ljude s prirodom. Vjerovao je da će, ako im pokaže ljepotu, naučiti čuvati je gdje god da se nalaze.
„Ljubav je apsolutna posljedica ljepote i obrnuto“, govorio je. „Kada volite neku osobu duboko, vidite je kao lijepu – ne zbog fizičkog izgleda, već zato što se poistovjećujete s njom, postajete dio nje, a ona dio vas. Isto je i s prirodom.“
Mauro Morandi preminuo je 3. januara 2025. godine.
preuzeto