Kad je Marko nakon 20 godina došao u rodno selo, sve je izgledalo isto… ista škola, iste kuće, isti stari most. Samo njega niko nije prepoznavao. Ljudi su ga gledali kao stranca, iako je tu odrastao.
Došao je do svoje kuće i kucnuo na vrata. Otvorila mu je žena koju nikad nije vidio u životu. On je tiho izgovorio svoje ime… a ona je problijedila i rekla:
„To nije moguće… on je umro prije 15 godina.“
Kad je Marko čuo te riječi, osjetio je kako mu se noge odsijecaju. „Kako to mislite umro?“ – pitao je promuklim glasom.
Žena je brzo zatvorila vrata za sobom, kao da se boji da je neko ne čuje. „Ovdje je već godinama priča da je sin ove kuće poginuo u nesreći… tvoje ime stoji na spomeniku na groblju.“
Marko je bio zbunjen – sjećao se svega, i škole, i prijatelja, i majke koja ga je tu podizala. Ali sada je odjednom izgledalo kao da je cijeli njegov život izbrisan.
Odlučio je otići do groblja. Kada je došao do spomenika, umalo se srušio – na nadgrobnoj ploči pisalo je njegovo ime, i datum smrti prije 15 godina.
Ali ono što ga je najviše prestrašilo… bila je fotografija ugravirana na kamenu. Jer lice koje je gledalo iznad imena – nije bilo njegovo.
Marko je stajao pred spomenikom i osjećao kako mu se hladan znoj sliva niz leđa. Slova na ploči bila su jasna – njegovo ime, njegovo prezime, datum rođenja i smrti. Samo… lice na fotografiji nije bilo njegovo.
„Ko je ovo?“ – promrmljao je, nesiguran da li pita sebe ili nekog drugog.
U tom trenutku začuo je tihe korake iza sebe. Okrenuo se i vidio starca, pogurenog, s kapom navučenom duboko na čelo. Starac je zastao, pogledao ga ravno u oči i promuklo rekao:
„Nisi trebao da se vraćaš.“
Marko je osjetio kako mu srce preskače. „Ko ste vi? Zašto na ovom spomeniku stoji moje ime?“
Starac je duboko uzdahnuo, pogled mu je bio pun težine i straha. „Ti nisi onaj za koga se predstavljaš… a ovaj grob krije istinu koju niko ne smije znati. Ako nastaviš da kopaš po prošlosti, ugrozićeš nas sve.“
Marko je zanijemio. Htio je pitati još, ali starac se okrenuo i nestao među drvećem groblja, ostavljajući ga samog s pitanjem koje je paralo mozak:
Ko je zapravo on – i zašto cijelo selo vjeruje da je umro prije 15 godina?
Marko se vratio u kuću u kojoj je nekada živio, odlučan da sazna istinu. Pokucao je ponovo. Žena koja mu je ranije otvorila sada ga je gledala s mješavinom straha i sažaljenja.
„Molim vas“, rekao je, „sve što želim jeste da znam ko sam.“
Ona ga je pustila unutra. Zidovi kuće bili su puni starih fotografija, ali nigdje nije bilo njega – ni kao dječaka, ni kao mladića. Na stolu je stajao porodični album. Otvorila ga je i pokazala mu sliku.
Na fotografiji je bio on – ili barem neko ko je izgledao isto kao on. Samo, čovjek na slici imao je ožiljak preko čela.
„To je Marko“, rekla je žena tiho. „Moj muž. Poginuo je prije petnaest godina. A ti… ti izgledaš identično kao on.“
Marko je osjetio kako mu se tlo gubi pod nogama. „Ali ja se sjećam! Sjećam se dvorišta, škole, djetinjstva ovdje… Kako je to moguće?“
Žena ga je pogledala, pa se nagnula bliže i šapatom rekla:
„Jer ti nisi Marko… ti si njegov brat blizanac. Odvojen od nas čim ste rođeni. Tvoj život bio je sakriven, jer je porodica vjerovala da je rođenje blizanaca znak prokletstva.“
Marko je zurio u nju, boreći se da povjeruje. Sve mu je odjednom imalo smisla – zašto se ljudi ne sjećaju njega, zašto je njegovo ime na grobu.
„A onaj starac na groblju?“ – upita.
Žena je spustila pogled. „To je tvoj otac. On nikad nije prebolio ono što je učinjeno. Kad te je vidio, mislio je da vidi duha.“
Marko je osjetio suze u očima. Cijeli život je živio u uvjerenju da zna ko je. A sada je otkrio da je njegova prošlost bila ukradena, da je imao brata, porodicu – i grob sa sopstvenim imenom.
I dok je stajao u toj sobi, okružen fotografijama koje su pripadale nekom drugom, znao je samo jedno:
istina tek počinje da izlazi na vidjelo.
PREUZETO