Znam da ću možda dobiti mnogo kritika, ali moram ovo izbaciti iz sebe. Možda će me neko razumjeti.
Moj sin Jake (35) poginuo je u saobraćajnoj nesreći prije četiri mjeseca. Iza sebe je ostavio suprugu Lynn (31) i njihova dva mala sina — Bena (5) i Harryja (3). Posljednjih šest godina svi su živjeli u mojoj kući.
Nikada nisu plaćali kiriju. Nikada nisu pomagali oko računa. Samo su… bili tu. Kao da se moja kuća pretvorila u dugoročni hotel iz kojeg nikada nisu planirali otići.
Da se vratim unazad.
Kada je Lynn prvi put ostala trudna s Benom, ona i Jake su iznajmljivali mali stan sa jednom spavaćom sobom. Jake je završavao magistarske studije iz inženjeringa i radio honorarno. Lynn je radila u restoranu, trudna i iscrpljena. Nisu mogli da plaćaju kiriju, pa sam ja, kao dobra majka, otvorila vrata svog doma.
Moja kuća. Moja pravila. Rekla sam: „Ovo je privremeno. Stanite na noge.“ To je bilo prije sedam godina.
Lynn nikada više nije radila. Jake je počeo dobro zarađivati nakon studija, ali umjesto da se isele, oni su se samo uljuljkali. Nikada nisam vidjela ni centa od njih, niti makar buket cvijeća za „hvala“. Odgojila sam Jakea da bude ambiciozan, pošten — a on je postao mekan, pasivan čovjek koji je slijepo pratio Lynn kao zaljubljeni psić.
I da budem iskrena? Nikada joj nisam vjerovala. Ne od prvog dana.
Nije dolazila iz iste vrste porodice. Nije imala oca. Odrasla u kamp-prikolici. Nema fakultet. Nikada nije pročitala pravu knjigu, kunem se.
Jake ju je doveo kući kao neki „projekat spašavanja“, a ja sam se smiješila i klimala — jer to majke rade — ali sam uvijek znala da ona nije njegova jednaka. I duboko u sebi, oduvijek sam imala osjećaj… ta djeca? Nisu oboje njegova.
Ben, možda. Ima Jakeovu bradu. Ali Harry? Taj dječak nema ništa od mog sina. Tamne kose, maslinastog tena, jednostavno… drugačiji. I nemojte mi govoriti da genetika zna biti čudna — majka zna.
Hvatala sam Lynn kako dopisuje kasno noću, nestaje „u šetnju“, izlazi bez da kaže ikome. A Jake, jadničak, nikada to nije dovodio u pitanje.
Nakon sahrane, dala sam joj par sedmica. Posmatrala sam kako se vuče po mojoj kući u kućnom ogrtaču kao neka ožalošćena udovica iz sapunice. Ja sam kuhala. Ja sam čistila. Ja sam se brinula da Ben ide u školu. A ona je plakala, spavala i NIŠTA nije radila.
Onda sam jednog jutra ustala, pogledala Harryja kako sjedi u kuhinji s onim rupicama na obrazima koje niko u našoj porodici nema — i jednostavno pukla. Rekla sam Lynn da je vrijeme da ide. Da moja kuća nije utočište za parazite.
Izgledala je šokirano, ali nije rekla ni riječ. Znala sam da nema gdje da ode. Njena majka je neće primiti nazad.
Kasnije, na svoje zaprepaštenje, otkrila sam da mi je Lynn ostavila poruku, pokušavajući me „dirnuti“, pišući kako sam ja „sve što joj je ostalo“. Iskreno, nije shvatala zašto sam donijela odluku i zašto sam ostala pri njoj.
Ja sam svoje odradila. Otvorila sam svoj dom. Odgojila sam njenu djecu kad ona nije. Sahranila sam svog sina. Umorna sam.
Molila me je, plakala, rekla: „A šta je s djecom?“ Rekla sam joj istinu: ne dugujem ti ništa. Tolerisala sam te zbog Jakea. Njega više nema. Zato idi. Mogla si otići odavno da imaš imalo samopoštovanja. Ali ostala si, bez ikakvog kajanja.
Evo dijela za koji znam da će me ljudi osuđivati: željela sam zadržati Harryja. Ne u pravnom smislu — nisam tražila starateljstvo. Samo sam je pitala da ga ja odgajam.
On je onaj s kojim sam se zaista povezala. Davala sam mu flašicu kada bi ona nestajala satima pod izgovorom da ide „po namirnice“. Privijen je uz mene. Zove me „Nana“. I iskreno, nije me briga je li on biološki Jakeov ili ne — u mom srcu, on je moj.
Ali kad sam to pitala, poludjela je. Vrištala na mene, nazvala me čudovištem, zgrabila oba dječaka i odjurila. Od tada ih nisam vidjela niti čula. Ne znam gdje su — možda kod nekog na kauču, možda u prihvatilištu. Nemam pojma.
Moja kuća je sada tiha. Mirna. Zapalila sam svijeću pored Jakeove fotografije i napokon imam osjećaj da ga poštujem — tako što sam očistila nered koji ga je uništio.
Ljudi kažu: „Ali to su ti unuci!“ Jesu li? Stvarno? Ako jedno od njih čak i nije njegovo? Nije dokazano, ali ja vjerujem svom srcu i svom osjećaju.
Pa kako da osjećam išta? Uradila sam ono što sam morala. Jesam li pogriješila?
izvor: brightside.me
ZDRAVLJEPRIRODA.NET