Mala veterinarska klinika te večeri bila je ispunjena tišinom. Čak su i lampe na plafonu svetlele blaže nego obično, kao da su razumele da se dešava nešto posebno, nešto važno. U vazduhu je visila tuga — ona tišina u kojoj su reči suvišne, jer je sve već izrečeno srcem.
Na hladnom metalnom stolu, prekrivenom starim, kariranim ćebetom, ležao je Leo — istočnoevropski ovčar, nekada snažan i ponosan. Njegovo krzno je u mladosti blistalo na suncu, šape su ga lako nosile po šumskim stazama, a oči su sijale od sreće svaki put kad bi video svog gospodara na pragu. Proveo je dug i ispunjen život uz Marka — čoveka koji mu je postao ceo svet.
Prošli su zajedno desetine puteva: zimske šetnje pod zvezdama, prolećna jutarnja trčanja kroz park, letnje večeri pored logorske vatre, dok je Leo tiho ležao pored, čuvajući spokoj svog prijatelja. Uvek je bio prisutan — u radosti, u teškim trenucima, u tišini.
Ali bolest je došla neočekivano i brzo mu oduzela snagu. Krzno je izgubilo sjaj, oči su se zamutile od iscrpljenosti, disanje je postalo teško. Sada je Leo ležao, tiho drhteći, a pored njega sedeo je Marko, bojeći se da pusti njegovu šapu čak i na sekund.
— Bio si moje svetlo, Leo — prošaptao je, jedva obuzdavajući drhtavi glas. — Naučio si me vernosti. Uvek si bio uz mene, čak i kad nikog drugog nije bilo. Oprosti… ako te ponekad nisam razumeo. Oprosti što nisam mogao da te zaštitim.
Kao da je razumeo svaku reč, Leo je s mukom podigao glavu i prislonio njušku na ruku svog vlasnika. Taj tihi gest bio je glasniji od bilo kakvih reči. U njemu je bilo sve: zahvalnost, ljubav i bezuslovno poverenje.
Veterinarka i medicinska sestra, koje su stajale u pozadini, ćutale su. Takve prizore videle su mnogo puta, ali svaki put bi im se srce stezalo toliko da je bilo nemoguće navići se na to.
I odjednom se desilo nešto neočekivano. Skupivši poslednju snagu, Leo je podigao šape i zagrlio Marka oko vrata. Njegovi slabi, drhtavi pokreti bili su ispunjeni snagom ljubavi. To je bilo i oproštaj i izraz zahvalnosti: „Hvala ti što si bio uz mene. Hvala ti za dom. Hvala ti što si moj čovek.“
— Volim te… — prošaptao je Marko, privijajući ga uz sebe. — Uvek ću te voleti.
Lekarka je tiho prišla. U ruci je držala sjajnu špricu — providnu tečnost koja je trebalo da ublaži bol i donese psu večni mir. Tiho je rekla:
— Kada budete spremni…
Marko je pogledao Lea u oči i, sabravši svu snagu u sebi, prošaptao:
— Bio si najbolji prijatelj. Bio si moj heroj. Ako želiš da odeš — pustiću te. S ljubavlju.
Veterinarka je podigla ruku, ali se iznenada zaustavila. Pogled joj je postao budan i pun nemira. Brzo je prislonila stetoskop na Leova prsa, naborala čelo, proverila dah i iznenada rekla:
— Stani. Molim vas, sačekajte. To nije srce.
Sestra je ostala ukočena s kartonom u ruci.
— Ima visoku temperaturu — nastavila je lekarka. — Veoma visoku. To nije otkazivanje organa… to je teška infekcija. On ne umire. On se bori.
— Šta mislite pod tim?.. — jedva je promrmljao Marko.
— To je sepsa. Jaka intoksikacija, ali srce i dalje radi. Možemo da pokušamo. Brzo — kateter, antibiotici, infuzija. Imamo šansu.
Marka su odveli u hodnik. Seo je na hladnu klupu i pokrio lice rukama. U ušima mu je odjekivao samo jedan zvuk — tiho disanje Lea, kojeg se plašio da izgubi. Minuti su se vukli kao sati. Vreme je stalo, rastopilo se u tišini i mirisu lekova.
Iza vrata čuli su se brzi koraci, tihi nalozi, zveckanje instrumenata. Marko se nije usuđivao da se nada, ali srce se ipak grčevito držalo za mali plamičak vere: „Izdrži, Leo. Samo izdrži.”
Satovi su otkucavali ponoć. Sve je utihnulo. I konačno, vrata su se otvorila. Lekarka je izašla, umorna, ali sa iskrom nade u očima.
— Stabilan je — rekla je mirno. — Temperatura opada. Srce kuca ravnomerno. Najbliži sati su najvažniji, ali on je borac. Želi da živi.
Suze olakšanja same su potekle niz Markove obraze.
— Hvala… — to je bilo sve što je uspeo da izusti. — Hvala što se niste predali.
— On se nije predao — nasmešila se lekarka. — A ni vi.
Nekoliko sati kasnije ponovo su ga pozvali u salu. Na čistoj beloj posteljini, sa infuzijom u šapi, ležao je Leo. Njegove oči ponovo su bile bistre i pune života, a rep je tiho udarao o sto — jednom, dvaput. „Tu sam. Ostajem.“
Marko je prišao bliže, kleknuo i dlanom dotakao njegov nos.
— Zdravo, moj prijatelju — tiho je rekao. — Uvek si bio snažan. I sada se nisi predao.
— Još je slab — upozorila je veterinarka. — Ali bori se. I ima sve šanse.
Marko se nagnuo i naslonio čelo na čelo svog prijatelja.
— Morao sam to da shvatim — prošaptao je. — Nisi molio da odeš. Molio si za pomoć. I nikada više neću pomisliti da si se predao.
Leo je podigao šapu i položio je na ruku svog vlasnika. To nije bio gest oproštaja. To je bilo obećanje. Obećanje života, borbe i ljubavi do samog kraja.
Ako je tvoj ljubimac bolestan ili se ponaša neuobičajeno, ne odlaži posetu veterinaru. Ponekad čak i u najtežim trenucima možeš svom prijatelju pokloniti još mnogo srećnih dana.
PREUZETO