Jutro je polako zavirilo kroz prozor, siva traka svjetlosti. Elena je već sjedila odjevena na rubu kreveta, s torbicom u rukama i pogledala u pod. U stanu je vladala tišina. Previše poznato, preteško.
Tiho je prošetala hodnikom i pogledala vrata Christineine sobe. Kći joj je spavala. Umorna kao i uvijek. Previše zauzet, previše zatvoren, previše… nesvjesno. Elena nije ostavila poruku. Nema dramatičnog pisanja. Samo je otišla.
Na stanici je kupila prvu kartu. Autobus za Krakov, gdje je živjela njezina starija sestra Anna. Dugo se nisu vidjeli. Uvijek su postojale “važnije stvari”, uvijek nekome nešto treba. Ali sada je Elena osjećala da ako se ne brine o sebi, onda nema što dati drugima.
Anna ju je pozdravila bez pitanja. Čvrsto ju je zagrlila i tiho rekla::
– Dobro je što si ovdje.
Prva dva dana Elena je spavala gotovo bez prekida. Tijelo je napokon dobilo dozvolu za odmor. Duša-još ne. Trećeg dana Anna ju je odvela u šetnju do Visle. Zrak je bio svjež, a grad se činio manje bučnim nego inače.
— Znaš, – rekla je Anna, gledajući u daljinu, – možeš ustati čak i ako padneš u tišini.
Elena nije odgovorila. Ali njezino je srce, prvi put nakon dugo vremena, osjetilo nešto drugo osim umora: osjetilo je olakšanje.
Christina je počela pisati.
Prvo cool:
“Ne razumijem što se događa. Kad ćeš se vratiti?”
Zatim malo mekše:
“Ako sam te povrijedio… Žao mi je.”
I na kraju,:
“Mama, nedostaje mi. Možemo li razgovarati?”
Elena je čitala. Nekoliko puta. Ali nije odgovorila. Ne još. Znala je da prvi put u životu ne mora žuriti s oprostom. Da se ne mora ponovno spuštati da bi smirio nekog drugog.
Tjedan dana kasnije vratila se kući. Ne za Cristinu. Za sebe.
Stan je bio tih. Na stolu je bila bilješka.:
“Ispričaj se. Nisam znala koliko radiš za mene. Čekam da budeš spremna. – Christina”
Nije bilo suza. Nije bilo eksplozije. Samo dubok, tih dah. Elena je osjetila kako joj se srce ponovno stisnulo. Da se ne mora boriti za priznanje. Jer ih je počela davati sebi.
S vremenom se Christina počela mijenjati. Polako. Pitala je:
Mama, mogu li ti pomoći?
Nekad je kuhala večeru. Ponekad je sama čistila. I govorila je stvari koje joj do sada nisu padale na pamet:
– Hvala. Znam da sam te zanemarila.
Elena nije odmah odgovorila. Umjesto toga, gledala je. Promatrala je. I vidjela je u svojoj kćeri ne samo umor i frustraciju, već i iskušenje. Prava.
Jedne večeri sjedili su zajedno na balkonu. Grad je tinjao svjetlima. Između njih bile su dvije šalice čaja i tišina — ne toliko teška, već puna razumijevanja.
Mama, rekla je Christina tiho. Bojala sam se da ću te izgubiti.
– U početku ste me morali ignorirati da biste shvatili da mi nedostaje – nježno je odgovorila Elena.
Christina nije odgovorila. Samo je ispružila majčinu ruku i nježno je stisnula. I Elena se nasmiješila. Nježno, prvi put nakon dugo vremena, bez gorčine.
Unutra više nije bilo praznine. Nije bilo vrištanja ili žaljenja. Bila je tišina-ali dobra. Čista. Mirna.
I samopouzdanje:da je njezin život napokon njezin.
PREUZETO