Nikolaj je sedeo tiho na hladnoj metalnoj klupi, umotan u stari kaput koji ga je nekada podsećao na njegov nekadašnji posao u stambenoj administraciji.
Nekada je bio poštovani stručnjak, muž, otac i ponosni deda. Sada je ostao sam – njegov svet se srušio iznenada i nemilosrdno.
Kada je sin Valerij doveo kući mladu ženu Olgu, Nikolaj je odmah osetio zabrinjavajuću hladnoću. U njenom osmehu krila se oprezna proračunatost, a pogled joj je ostajao hladan. Nije bila otvoreno neprijatna, ali ga je postepeno kao da potiskivala iz njegove sopstvene kuće.
Njegove knjige su sklonjene u kutije, omiljena stolica je nestala, a čajnik koji je koristio odjednom se „zagubio“. Potom su usledile aluzije: „molim vas, prošetajte duže“, „možda biste mogli da se preselite na selo ili u dom za stare“.
Nikolaj nije raspravljao. Pokupio je ostatke svojih stvari i otišao, ponevši sa sobom samo dostojanstvo i tišinu. Bez optužbi – samo gorčina.
Lutao je po snežnim ulicama, postajući nevidljiv za svet. Jedno mesto mu je postalo utočište – klupa u parku gde je nekada šetao sa pokojnom ženom i malim sinom. Sada je samo sedeo i gledao u prazninu.
I eto, jednog hladnog dana začuo je poznat glas:
— Nikolaj? To si ti?
Pred njim je stajala žena u toplom kaputu i šalu. U početku je nije prepoznao, ali se onda setio – Marija, njegova prva ljubav.
Život ih je odveo na različite strane, ali sada je stajala pored njega, držeći u rukama termos i torbu s toplim pirošcima.
Seli su zajedno, a vreme kao da je stalo.
— Ponekad ovde šetam — rekla je Marija. — A ti?
— Ovo mesto ima mnogo uspomena — tiho je odgovorio. — Ovde je moj sin napravio prve korake.
Nikolaj je kratko ispričao da je sin stao na stranu svoje žene. Marija je ćutke slušala, gledajući njegove ispucale ruke i umorne oči.
— Dođi kod mene — rekla je. — Ne bi trebalo da budeš sam.
Marija je priznala da je, nakon smrti muža i gubitka dugo očekivanog deteta, i sama živela u tišini i samoći. Njeni dani su bili slični: posao, penzija, pletenje i retki susreti sa komšijama.
Te noći Nikołaj je prvi put posle dugo vremena spavao ne na klupi. Probudio ga je miris svežeg hleba i zvuk ključanja čajnika.
Dani su se pretvarali u nedelje. Nikołaj je oživljavao: popravljao nameštaj, pričao priče, pomagao u kući. Marija ga je grejala supom, brigom i toplom rečju. O prošlosti gotovo da nisu razgovarali.
Jednog dana Marija se vratila sa pijace i videla nepoznatog čoveka kod kapije. Bio je to Valerij.
— Olga je otišla — rekao je. — Pogrešio sam.
Marija ga je pustila unutra, ali upozorila:
— Otac nije stvar koju možeš vratiti samo zato što si ostao sam.
— Tata… Izvini — rekao je Valerij.
— Praštam — odgovorio je Nikołaj. — Ali neću se vratiti. Ovde mi je toplo. Oprost nije zaborav.
Dve godine kasnije Valerij je došao sa dečakom.
— Ovo je Saša, tvoj unuk — rekao je.
— Nacrtao sam ovo — pokazao je Saša crtež dvoje ljudi na klupi. — Tata kaže da si jedan od njih ti. Želim dedu.
Nikołaj je zagrlio unuka, a u njegovom srcu ponovo je procvetao život. Pravio je ljuljaške, čamčiće, čitao bajke. Marija ih je posmatrala s tihom radošću.
— Ponovo živiš — rekla je jednom.
— Zahvaljujući tebi — odgovorio je.
Venčali su se tiho — samo njih dvoje, sa Valerijem i Sašom.
Godine su prolazile. Nikolaj je pisao svoju priču za unuka. Saša je obećao da će od nje napraviti knjigu.
I iznenada, jednog proleća, pojavila se Olga — bleda, umorna.
— Sve sam izgubila, oprosti — rekla je.
— Ne ljutim se — odgovorio je Nikolaj. — Ali u ovu kuću nećeš ući. Ovde stanuje dobro, a ti si donela hladnoću. Želim ti mir — ali ne ovde.
Kada je Marija otišla sa ovoga sveta, Nikolaj joj je držao ruku i šaputao reči zahvalnosti. Nije plakao, samo je rekao:
— Čekaj me.
Ubrzo je pošao za njom. Na njihovoj klupi pojavila se tabla:
„Ovde se sve promenilo. Ovde se rodila nada.“
Ovde dolaze bake i deke sa unucima i uče ih da ljubav nisu reči, već to što si pored nekoga.
PREUZETO